Strah i trepet

Izet Šehić je iz Gornje Bioče početkom juna 1992. godine odveden u Podlugove, gdje je bio zatočen oko 70 dana. Nakon toga je prebačen u Semizovac, u “Planjinu kuću”.

“Prvih nekoliko dana smo imali TV i hranu, kao i vojska. Onda je jedan dan neki srpski vojnik razbio televizor, vrijeđajući nas”, ispričao je Šehić i dodao kako su tada zatvorenici morali ići na prinudne radove i u živi štit.

Prema njegovom iskazu, upravnik “Planjine kuće” je bio Vlačo, koji ih je najčešće ujutro postrojavao i po spisku određivao za radove i u štit.

“Jednom je nas četrdesetak odvedeno na Žuč, u jednu rupu. Mislili smo žive će nas zakopati. Potom smo odvođeni u živi štit”, prisjetio se Šehić i kazao kako su tada četvorica zatvorenika poginula.

On je ispričao kako je Vlačo udario njegovog brata Hilmu, kao i zatvorenika Avdu.

“Ma Vlačo je bio sve. Strah i trepet”, rekao je Šehić.

Vlačo je optužen za zločine počinjene u objektu “Planjina kuća”, “Bunker”, “Kod Sonje” i “Nakina garaža”. Na teret mu se stavlja da je kao upravnik uspostavio sistem kažnjavanja zatočenih civila. Prema optužnici, zarobljenici su zlostavljani, tjerani na prinudne radove i u živi štit, gdje su mnogi ubijeni, a deseci ih se vode kao nestali.

Drugi svjedok Tužilaštva BiH bio je Refik Šehić, koji je kazao kako misli da je početkom augusta 1992. doveden u “Planjinu kuću”.

“Vidio sam kad je Vlačo udario u prsa Hilmu Šehića. Ulazio je ko je htio i udarao ko je htio, nismo bili zaštićeni u ‘Planjinoj kući’”, ispričao je Šehić.

On je rekao kako je išao na radove, pojasnivši da je Vlačo određivao gdje će ko ići, “onako rukom, ti i ti, bez spiska”.

Prema iskazu svjedoka, nije ga niko tukao tokom zatočeništva u “Planjinoj kući”.

Na ovom suđenju trebao je svjedočiti još jedan svjedok, ali je Tužilaštvo BiH odustalo od toga zbog njegovih zdravstvenih problema.

Suđenje se nastavlja 22. januara, kada će biti saslušana četiri svjedoka Državnog tužilaštva.