Žaljenje Milomira Stakića

Svjedočeći u Odbranu Radovana Karadžića, Stakić je, međutim, tvrdio da u to vrijeme nije znao za većinu zločina nad nesrpskim stanovništvom, te da nije bio “glavni i odgovorni” za njihovo počinjenje.

Po Stakićevoj izjavi, nikada nije postojao plan da Prijedor bude jednonacionalna, srpska opština. Posvjedočio je i da nikada nije čuo Karadžića da se zalaže za deportaciju nesrpskog stanovništva i stvaranje jednonacionalne srpske države.

Stakića, koji je bio predsjednik Skupštine opštine Prijedor i lokalnog kriznog štaba, Haški tribunal je 2006. pravosnažno osudio na 40 godina zatvora zbog progona, istrebljenja i ubistava Muslimana i Hrvata u Prijedoru. 

Prema optužnici koja Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske, tereti za progon Muslimana i Hrvata, Prijedor je jedna od sedam opština u BiH u kojima je progon nesrba imao razmjere genocida.

Stakić je posvjedočio da je 1992. znao za dva masovna zločina nad Muslimanima u opštini Prijedor – za ubistvo oko 120 osoba u logoru Keraterm i strijeljanje oko 200 muškaraca na Korićanskim stijenama na planini Vlašić.

“Na mom suđenju sam saznao i za mnoge druge zločine koji su se, nažalost, desili u opštini Prijedor. Slažem se sa onim što piše u presudi o tim zločinima. Ni ja ni moja Odbrana nismo pokušavali da negiramo niti omalovažavamo te zločine, nego da pokažemo da ja nisam bio taj veliki i važan igrač”, kazao je Stakić.

On je, potom, izrazio “duboko žaljenje za sve ono što je učinjeno mojim sugrađanima u tom periodu”. “Ali, u tom trenutku, ja nisam znao za te zločine”, dodao je.

Stakić je naveo da je da Krizni štab, na čijem je čelu bio on, nije mogao naređivati ni policiji ni vojsci, koje su bile zadužene za logore. Zločine u tim logorima, po Stakiću, činili su i “kriminalci”, radi pljačke.

Karadžić je kao svjedoka Odbrane pred sudije izveo pukovnika VRS-a Ljubišu Bearu, koga je Tribunal 2010. nepravosnažno osudio na doživotni zatvor, proglasivši ga krivim za genocid u Srebrenici.

Karadžić je, takođe, optužen za genocid nad oko 7.000 srebreničkih Muslimana počinjen u danima nakon što je VRS, 11. jula 1995, zauzela tu enklavu koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN).

Veći dio Bearinog kratkog svjedočenja bio je zatvoren za javnost, pošto je on odbio da odgovori na dva Karadžićeva pitanja, kako ne bi optužio samog sebe. 

Karadžić je Bearu pitao da li ga je ikada usmeno ili pismeno obavijestio “da će zarobljenici iz Srebrenice biti strijeljani, da se strijeljaju ili da su strijeljani”, kao i da li je o tome ikada napisao ili pročitao bilo kakav dokument.

Sudije su, u skladu s pravilima, potom, svjedoka obavezale da odgovori na ta pitanja, uz garanciju da odgovori neće biti upotrijebljeni protiv njega. Beara je odgovorio, ali iza zatvorenih vrata.

Karadžićev pravni savjetnik Peter Robinson zatim je zatražio da se Bearini odgovori objave, budući da svjedok nije rekao ništa što bi ga optuživalo. Sudije su odgovorile da će o tome donijeti odluku tokom unakrsnog ispitivanja Beare, koje je zakazano za 22. januar iduće godine.

Karadžić je, u otvorenom dijelu zasjedanja, pitao Bearu i da li su ikada tokom rata razgovarali. “Viđali se jesmo, ali mislim da nikada nismo razgovarali”, odgovorio je Beara.

Suđenje Karadžiću nastavlja se sutra, 18. decembra.