Karadžić preskočio Mladića

naredio da u Srebrenici stvore “nepodnošljivu situaciju” za muslimanske civile.

Svjedok Manojlo Milovanović, koji je tada bio načelnik GŠ-a VRS-a i zamjenik komandanta Mladića, potvrdio je da je Karadžić svoju “Direktivu broj sedam” uputio direktno Drinskom korpusu VRS-a, umjesto da to učini posredstvom Glavnog štaba i generala Mladića.

“Direktivom broj sedam”, Karadžić je u martu 1995. godine naložio Drinskom korpusu VRS-a da u Srebrenici i Žepi – u to vrijeme zonama pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN) – “planiranim i dobro osmišljenim borbenim dejstvima stvori nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti, bez nade u daljnji opstanak i život civilnog stanovništva”.

Milovanović je ocijenio da je ta Karadžićeva direktiva bila “nezakonita” i protivna Ženevskim konvencijama, nazivajući je “političkom odlukom”.

Optužnica Mladića tereti za genocid počinjen nad oko 7.000 Muslimana u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela tu enklavu. Karadžiću se također sudi u Haškom tribunalu za isto djelo.

Na sugestiju branioca Lukića, Milovanović je potvrdio da je Mladić iz svog naređenja Drinskom korpusu VRS-a koje je uslijedilo izostavio nezakoniti Karadžićev nalog da se stanovništvo enklava podvrgne pritisku.

“Ispuštene su dvije stvar. Prva je sporna rečenica – da se stvore otežani uslovi za civile. Druga je nalog da se nasilno razdvoje Srebrenica i Žepa”, precizirao je Milovanović.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Milovanović je prihvatio niz sugestija Mladićeve Odbrane da je UNPROFOR od proglašavanja Srebrenice, Žepe, Sarajeva i Bihaća za zaštićene zone UN-a djelovao u korist Armije BiH (ABiH).

Upitan da li je UNPROFOR djelovao kao “živi štit” ABiH, svjedok je odgovorio: “Kao ‘živi štit’ ne mogu da garantujem, ali kao saradnik i ‘prednji odred’ muslimanske vojske, mogu da garantujem”.

Milovanović je tvrdio da je komandant “plavih šljemova” Philippe Morillon, poslije srebreničke krize u proljeće te godine, iz enklave, pred ofanzivom VRS-a, evakuisao “većinu pripadnika ABiH” među 12.000 stanovnika.

Usprkos sporazumu o demilitarizaciji “zaštićenih zona” UN-a, po svjedokovom iskazu, u januaru 1994. u Srebrenici, Goraždu i Žepi bilo je “16.500 muslimanskih vojnika”. Iz srebreničke enklave, oko “6.500” pripadnika ABiH napadalo je okolna srpska sela.

“Naser Orić bio je bog i batina u Srebrenici, sva vlast bila je u njegovim rukama”, rekao je Milovanović, tvrdeći da su vlasti namjerno preuveličavale broj izbjeglica u Srebrenici da bi dobile više humanitarnih isporuka, koje je raspoređivala i koristila vojska.

Orić je u Haškom tribunalu oslobođen krivice za zločine počinjene u Srebrenici.

Na pitanje zastupnika Odbrane da li je vrh RS-a nudio demilitarizaciju Sarajeva, Milovanović je uzvratio: “Predsjednik Karadžić insistirao je da se Sarajevo prvo podijeli, a onda da se prekinu dejstva po Sarajevu i da se grad proglasi otvorenim, nebranjenim. Muslimani su to uvijek odbijali, uz neki izgovor”.

Mladić je optužen i za teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, progon Muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u sedam opština poprimio razmjere genocida, te za uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Nastavak suđenja zakazan je za 20. septembar.