This post is also available in:
Hasib Prutina iz Svraka je u maju 1992. godine, kao osamnaestogodišnjak, sa ocem i oko 150 komšija bio zatvoren u objekat “Nakina garaža”. On je kazao kako je prilikom dolaska vidio Branu Vlaču i neke druge stražare.
“Tu smo maltretirani fizički i psihički od vojnika i osoba koje su dolazile”, rekao je Prutina.
Osman Tiro, također iz Svraka, proveo je petnaestak dana u “Nakinoj garaži”.
“Vidio sam Branka Vlaču kad je dolazio u ‘Nakinu garažu’. Pitao je ko treba ljekara i te ljude odveo, a potom ih i vratio”, prisjetio se Tiro.
Branko Vlačo je optužen da je, kao upravnik logora “Bunker”, “Planjina kuća”, “Kod Sonje” i “Nakina garaža”, uspostavio sistem kažnjavanja zatočenih civila.
Prema optužnici, zarobljenici su zlostavljani, tjerani na prinudne radove i u živi štit, gdje su mnogi ubijeni, a deseci ih se vode kao nestali.
Iz “Nakine garaže”, Prutina i Tiro su sa ostalim muškarcima vraćeni kućama u Svrake. Obaveza im je bila da se svaki dan javljaju u obližnju kuću zbog popisa, a nakon tri dana morali su ići na noćenje u “Planjinu kuću”.
Iz “Planjine kuće” su odvođeni i na radove, gdje su bili psihički i fizički maltretirani.
Oba svjedoka posebno su zapamtila dvije noći, kada su poslije ponoći prozvani i odvedeni pojedini muškarci iz “Planjine kuće”. Oni do danas nisu pronađeni.
“Prvi put je i moj otac odveden. Nikad ništa nisam saznao. Ne znam ni gdje su mu kosti”, kazao je Prutina.
Tiro je ispričao kako su se u oba navrata u dnu stepenica kuće čuli udarci. Potom su čuli rafale u blizini željezničke stanice.
“Komšinica Refija mi je ispričala da su njeni prepoznali tijelo Emina Jeleškovića kod željezničke stanice”, izjavio je Tiro.
Suđenje se nastavlja 25. septembra.
