Srebrenički put života i smrti

Prije pada Srebrenice, kaže Hasan, slušali su vijesti i očekivali da će ih spasiti međunarodna zajednica. On je 10. jula 1995. godine, zbog žestokih napada Vojske Republike Srpske (VRS), pobjegao kod rođaka, u stan na periferiji grada.

“Ja sam ujutro, kada je Srebrenica pala, sa drugim muškarcima i dječacima krenuo put šume. To je bila moja odluka, mog brata i oca”, započinje svoju srebreničku priču Hasanović.

Sa ocem Azizom i bratom blizancem Huseinom krenuo je prema Tuzli, vjerujući da tako imaju veće šanse da prežive, dok su žene, djeca i starci otišli u Potočare, nadomak Srebrenice.

Kolona muškaraca duga oko deset kilometara krenula je iz sela nedaleko od Srebrenice oko ponoći sa 11. na 12. juli. Otprilike je bilo između 10.000 i 15.000 ljudi, uglavnom muškaraca od 16 do 65 godina. Na čelu je bila 28. divizija Armije BiH (ABiH), koju su činili demineri i naoružani vojnici, a za njima je išlo osoblje srebreničke bolnice, dok se brdski bataljon brinuo za začelje kolone.

Meci pogađaju i drveće

Na put dug preko stotinu kilometara, ne znajući šta ih čeka, krenuli su prema Konjević Polju.

“Jedni drugima smo davali utjehu da ćemo baš svi doći na slobodnu teritoriju”, kaže Hasanović.
Srpska vojska ih je odlučila spriječiti, i ubrzo su napadnuti.

“Došlo je do prvog pucanja, odnosno artiljerijskog pucanja na kolonu, tada su se svi ljudi razbježali na različite strane. To je bio momenat kada sam se odvojio od brata i oca, i od tog momenta ih više nisam nikada vidio”, prisjeća se Hasanović.

Gledajući gdje su mu otac i brat, Hasan se probijao prema čelu kolone. Osjećao je da “tako treba”, te je brzim koracima išao naprijed, smatrajući da će tako biti spašen.

Nakon što je prešao potok, pretrčao livadu i domogao se šume, vidio je kako meci pogađaju drveće.

“To mi je bio znak da su blizu. Strašno sam se uplašio, izgubio sam svu snagu i onda sam bacio ruksak, čak je i jakna na meni bila teška… Nisam mogao ni koraka dalje. Naišao sam na neke momke koje sam poznavao, dali su mi šećera i vode, i to mi je odjednom dalu svu snagu”, prisjeća se on.

Namjera kolone je bila probiti odbrambenu liniju VRS-a na bratunačkom području, tako što će preći cestu Bratunac – Konjević Polje.

Pješačenje je trajalo satima, dok nisu predvečer došli blizu ceste u Konjević Polju.

“Bio sam totalno sam, nisam znao gdje su oni (otac i brat)… Možda sam zadnji sat vremena pješačio i spavao, jer prethodne dvije noći u Srebrenici nisam mogao da spavam. Kada smo došli do puta, neko me je po leđima potapšao, rekavši mi da legnem jer nailazi vojni transporter – i tako sam legao, transporter je prošao i onda smo prešli asfaltni put”, priča Hasan.

Tokom 12. i 13. jula kolona se rasula u više grupa. Hasan je bio u grupi ljudi koja je nakon prelaska rijeke Jadar nastavila prema planini Udrć. Putem je osjetio bol u stopalima, a kada je skinuo čizme i čarape, vidio je da su mu se stopala pretvorila u “bijelu masu”.

“Sjećam se da sam ponovo zaspao pješačeći i da jedan čovjek kojeg sam poznavao, kojem sam prepoznao glas, govori: ‘Drži ga u koloni, ne daj mu da ispadne iz kolone…’ Mislim da je taj čovjek jedan od ljudi koji su mi spasili život”, kaže on.

Na planini Udrć satima su čekali da se pojavi ostatak kolone. Ljudi su pričali kako dalje, imaju li nade. S tog mjesta mogli su vidjeti slobodnu teritoriju, što im je dalo dodatni motiv. Hasan je čekao da vidi svoje, kao i drugi. Međutim, to se nije dogodilo.

Oko 6.000 ljudi je zarobljeno ili se predalo duž puta Nova Kasaba – Konjević Polje i Bratunac – Konjević Polje do popodnevnih sati 13. jula. Na ljude u šumi je pucano iz tenkova, protivavionskih topova, bacane su ručne bombe, usljed čega je bilo ubijenih i ranjenih.

Kako bi nagovorile Srebreničane na predaju, srpske snage su im obećavale da će biti prebačeni na teritoriju pod kontrolom ABiH. Koristili su ukradenu opremu Ujedinjenih nacija (UN) da ih zavaraju da su UN prisutne i da prate postupanje prema njima nakon zarobljavanja.

Potom, postavili su im ultimatum za predaju ili će ih ubiti, nakon čega se veliki broj ljudi predao. U narednih nekoliko dana zarobljeni Srebreničani su pogubljeni na različitim lokacijama.

“Kada smo sljedeće jutro nastavili prema zvorničkoj Kamenici, čuo sam jednog čovjeka kako govori da smo izbjegli veliku zasjedu koja se desila na Kameničkom brdu”, priča Hasan.

Tu je, prema njegovim riječima, nastao masakr i ogroman broj ljudi je ubijen i ranjen.

“Došlo je do opšteg rasula. Neki ljudi su uspjeli preći asfaltni put, dok neki nisu. Uglavnom, većina zarobljenika koja je ostala tu je zarobljena. Kasnije su blokirali put. Odmah smo zamišljali svoje najmilije da su možda ubijeni, ranjeni ili da su zarobljeni”, pojasnio je Hasanović.

Otrovi i halucinacije

Tokom puta su izbjegavali naseljena mjesta. Krijući se kod jednog potoka, Hasan je osjetio miris koji ga je podsjećao na plin.

“Vidio sam ljude da su reagovali pod dejstvom tih otrova. Halucinirali su, pričali gluposti, stvari su im se priviđale, njihova porodica, kuće, hrana, gledali su na neprijatelja kao na prijatelja…”, sjeća se on te ističe da su doktori ovim ljudima dali neke injekcije kako bi se smirili.

Srpske snage pretresale su teren, zarobljavajući Srebreničane. Neke od njih su ubijali, a neke zadržavali u zarobljeništvu, da bi ih kasnije razmijenili.

Na području Križevačkih njiva bila je nova zasjeda. Zbog bučnih povika srpskih vojnika, koji su pucali, Hasanu se činilo da ih ima na hiljade. Odmah je zamišljao sliku da će biti zarobljen i mučen. Sjeća se granate koja je pala u njegovoj blizini, te je vidio da su geleri jednom momku otkinuli stopalo.

“Neko nam je naredio da puzimo i, tako puzeći, izvlačili smo se iz te klopke”, ispričao je Hasanović.

Stigli su do Baljkovice, nadomak slobodne teritorije. Tu se odvijala bitka između VRS-a i ABiH, te su satima bili u neizvjesnosti.

“Primali smo razne informacije, da postoje duple linije, da se ne možemo probiti… To je bilo razočarenje, kada dođete blizu slobodne teritorije pa čujete priču da ne možete preći. Bitka je trajala satima i satima, i mi smo dobili vijest da je pala ta Baljkovica. Proboj je uspio”, ispričao je Hasanović.

Poslije nekoliko dana probijanja kroz šumu, grupa ljudi u kojoj je bio Hasan stigla je na slobodnu teritoriju. Neki Srebreničani su naknadno pristizali. Hasan je znao da su ljudi stradali u šumi, te da su mnogi zarobljeni, ali je, kao i drugi, očekivao pojavljivanje bližnjih.

“Nada je trajala sve do prvog otkrivanja masovnih grobnica, kada su ljudi počeli gubiti nadu. I pored toga, neki ljudi su i dalje imali nadu, ali s kasnijim otvaranjem velikog broja grobnica nada je zauvijek nestala”, kaže on.

Hasan danas živi u Srebrenici. “Teško je živjeti u gradu punom emocija. Svaki dan se prisjećamo, svaka ulica, zgrada, kuća vas podsjeća na ono što ste preživjeli”, priča Hasanović.

Oca Aziza ukopao je u Potočarima 2003., a brata dvije godine poslije. Nastoji saznati lokaciju na kojoj je njegov otac ubijen, koji je pronađen u zvorničkom selu Kamenica, nazvanom “dolinom masovnih grobnica”.

Hasan kaže da je tužan zbog negiranja genocida počinjenog u Srebrenici, ali se nada da će jednog dana to biti drugačije.