Zaprepaštenje zbog protjerivanja Muslimana

Akashi je izjavio da se UNHCR stoga zalagao za “brzu, sigurnu i uređenu” evakuaciju muslimanskog stanovništva iz Srebrenice.

Tadašnji predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant VRS-a Radovan Karadžić je optužen za genocid nad oko 7.000 muslimanskih muškaraca i prisilno premještanje hiljada žena, djece i staraca iz Srebrenice, u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela tu enklavu.

“Stav UNHCR-a bio je da, iz humanitarnih razloga, svima koji to žele valja omogućiti da odu. UNPROFOR je podržavao UNHCR”, rekao je Akashi.

Nasuprot tome, Akashi je kazao da je vlada BiH željela da civili “ostanu”, i to je bilo “vruće, kontroverzno pitanje”.

 Svjedok je potvrdio i da je generalnom sekretaru UN-a, čiji je izaslanik bio, 12. jula 1995. prenio da, “po UNHCR-u, velika većina stanovništva Srebrenice ne želi da tu ostane”.

Po jednoj Akashijevoj depeši centrali UN-a koju je Karadžić citirao u sudnici, UNPROFOR je planirao da evakuaciju više od 30.000 civila započne 13. jula 1995, a ona je do tog jutra već bila “okončana” pod kontrolom VRS-a.

Optuženi Karadžić sugerisao je i da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević na sastanak sa Akashijem u Beogradu 15. jula 1995. doveo komandanta VRS-a Ratka Mladića, a ne njega, zato što je Mladića smatrao “kooperativnijim”. 

Milošević je preminuo prije okončanja suđenja pred Haškim tribunalom.

Opisujući da je Mladić bio “pod visokim pritiskom”, japanski diplomata je, međutim, kazao da je Milošević pozvao Mladića na sastanak na prijedlog evropskog mirovnog izaslanika Carla Bildta.

U unakrsnom ispitivanju, tužiteljka Caroline Edgerton pitala je Akashija da li je u februaru 1994. znao da su lokalne vlasti u Sarajevu sprovele istragu o eksploziji na pijaci Markale u kojoj je bilo ubijeno i ranjeno više od 200 građana.

Svjedok – koji je dan ranije izjavio da su, po nalazima istrage UN-a, granatu na pijacu mogle ispaliti obje zaraćene strane – odgovorio je negativno.

Po optužnici koja Karadžića tereti za terorisanje civila u Sarajevu granatiranjem i snajperisanjem, granatu koja je 5. februara 1994. na Markalama ubila 66, a ranila više od 140 građana, ispalila je VRS.

Akashi je potvrdio da je u septembru 1994. Karadžiću pismom prenio svoje “potpuno zaprepašćenje” zbog protjerivanja “više od 2.500 Muslimana iz Bijeljine” i 700 osoba u srednjoj Bosni.

U pismu, koje je citirala tužiteljka, Akashi je lidera bosanskih Srba upozorio i da će raditi na identifikaciji, hapšenju i krivičnom gonjenju odgovornih za taj progon, koji se nastavljao uprkos Karadžićevom obećanju da će ga zaustaviti.

“Nije potrebno dalje objašnjenje, ovo pisamo je posljedica mog potpunog zaprepašćenja”, kazao je Akashi.

Upitan da li se protjerivanje civila moglo odvijati bez znanja i pristanka vlasti bosanskih Srba, Akashi je odgovorio: “Nije vjerovatno da se to moglo dogoditi bez znanja vlasti.”

Karadžić je optužen i za progon Muslimana i Hrvata iz 20 opština širom BiH.

Na pitanje tužiteljke Edgerton da li je “pražnjenje cijelih područja” od nesrpskog stanovništva bilo teško poništiti pregovorima, svjedok je izjavio da jeste, ali da to nije značilo da su međunarodni pregovarači prihvatali situaciju na terenu stvorenu “nepravednim” i “nezakonitim” činovima.

Izaslanik UN-a izjavio je i da je Karadžiću ulagao proteste zbog ometanja humanitarnih isporuka UN-ovim zaštićenim enklavama, poput Goražda, u proljeće 1994. godine. To je, međutim, pripisao “manjku discipline u VRS-u”, napominjući da su “obje strane na humanitarnu pomoć gledale kao na potencijalno sredstvo da oslabe drugu stranu”.

Odgovarajući na pitanja zastupnice Optužbe, Akashi je potvrdio navod optužnice da je u maju 1995, poslije vazdušnih udara NATO-a, VRS “uzela za taoce” pripadnike UNPROFOR-a i koristila ih kao “ljudski štit”, kako bi spriječila dalje napade.

Suđenje Karadžiću u Haagu biće nastavljeno 7. maja.