“Ugošćavanje” zatvorenika u Kuli

Škiljević, koji je za upravnika Kule bio postavljen u decembru 1992. godine, izjavio je da nije znao za “pravni osnov” pritvaranja Muslimana, jer je to bilo u “isključivoj nadležnosti vojske” koja ih je i dovela.

Potvrdio je da je Vojska Republike Srpske (VRS) odvodila zatvorenike da rade, ali je dodao da nije znao šta. Zatvorenici mu se, kako je izjavio, nisu žalili, već su, naprotiv, sami tražili da idu na rad.

Karadžić, tadašnji predsjednik Republike Srpske (RS), optužen je za progon Muslimana i Hrvata širom BiH, uključujući nezakonito pritvaranje, mučenje i ubijanje u više logora i kazneno-popravnih domova.

Prema optužnici, kroz Kulu su prošle hiljade muslimanskih civila protjeranih iz sarajevskih naselja pod srpskom kontrolom, ali i iz drugih krajeva BiH, prije nego što bi bili prebačeni u Sarajevo u okviru razmjena. U Kuli su, prema optužnici, u aprilu 1992. ubijena najmanje dvojica pritvorenika, dok su do novembra iste godine na prinudnom radu poginula još trojica.

Neki od ratnih zarobljenika, prema riječima svjedoka, poginuli su u granatiranju kojem je Armija BiH (ABiH) podvrgavala zatvor u Kuli i njegovu farmu, a neki dok su bili van kruga Kazneno-popravnog doma (KPD).

U Kulu su, pored ratnih zarobljenika, po Škiljevićevoj izjavi, smještani i muslimanski civili, koji su, odvojeni od ratnih zarobljenika, čekali “razmjenu”, odnosno prelazak u Sarajevo, na teritoriju pod kontrolom ABiH.

Optuženi Karadžić je to nazvao “ugošćavanjem civila koji čekaju na prelaz u muslimanski dio grada”.

Uz sugestiju da je razmjena civila obavljana u organizaciji komisije RS-a za razmjenu, a pod pokroviteljstvom UNHCR-a, Škiljević je rekao: “Ta lica ostajala su kod nas od pet dana do dva mjeseca, dok ne odu u razmjenu… To se zvalo ‘spajanje porodica’.”

Opisujući posjetu Karadžića, britanskog političara Paddyja Ashdowna i međunarodnih novinara zatvoru Kula u avgustu 1992. godine, Škiljević je izjavio da strani posjetioci nisu imali nikakvih primjedbi na tretman zatvorenika. Ni predstavnici Crvenog krsta – koji su “svaka dva mjeseca” nasamo razgovarali sa zarobljenicima – nisu Škiljeviću, kako je kazao, uložili nijedan protest.

Svjedok je rekao da je u decembru 1992. u Kulu sa Manjače, radi razmjene, dovedena grupa od 130 ratnih zarobljenika, ali da su oni u zatvoru ostali do 1994. godine, zato što je muslimanska strana odbijala da ih prihvati.

U unakrsnom ispitivanju, tužiteljka Katrina Gustafson svjedoku je sugerisala da je znao da mnogi od zatočenih u Kuli nisu bili “ratni zarobljenici”, već pretežno “muslimanski civili koji su živjeli na srpskoj teritoriji”. Podsjetila ga je da je to 2003. izjavio istražiteljima Haškog tužilaštva.

“Civili nisu hapšeni ni zatvarani, već su dovedeni u KPD radi spajanja porodica”, odgovorio je Škiljević.

Pokazujući spisak o prelasku Muslimana iz Rogatice u Sarajevo, zastupnica Optužbe je pitala “ko se tu s kim spajao”.

Svjedok je ustvrdio da se time on nije bavio, već komisije za razmjenu RS-a, BiH i UNHCR.

“To su radili bez nas. Mi smo samo bili na usluzi, da kod nas prenoće dok ne pređu u Sarajevo. To je bila naša pomoć njima, na određeni način”, rekao je Škiljević.

Tužiteljka je svjedoku predočila i izjavu bivšeg šefa komisije RS-a za razmjenu Dragana Bulajića da je kroz Kulu “prošlo 10.000 civila”.

Potvrđujući da je Bulajić takvu izjavu dao na njegovom suđenju pred Sudom BiH, Škiljević je ustvrdio da je Bujalić “pogrešno svjedočio”.

“Ja sam rekao da je to pogrešno i da je bilo 119 civila. On se složio”, kazao je Škiljević.

Sud BiH je u julu 2011. oslobodilo Škiljevića optužbe za ratni zločin počinjen u Kuli.

Unakrsno ispitivanje Škiljevića tužioci će završiti 9. aprila, nakon svjedočenja predsjednika RS-a Milorada Dodika.

Karadžić je optužen i za genocid počinjen u Srebrenici, terorisanje civila u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.