This post is also available in: English
Karagić, koji je 1992. imao 17 godina, u pisanoj izjavi koja je uvedena u dokaze opisao je kako se sa ocem, rođacima i drugim muškarcima krio u šumi poslije napada Vojske Republike Srpske (VRS) na prijedorsko selo Hambarine, ali da su u julu 1992. bili zarobljeni.
Nakon što su ih prebacili u Dom u Miskoj Glavi, srpski vojnici su iz prostorije u kojoj je bio Karagić izveli “deset dobrovoljaca” među zarobljenicima. “Oni su unaprijed rekli šta će biti s njima, kako će skončati”, kazao je svjedok, dodavši da je odmah začuo krike jednog od izvedenih.
Upitan da li je to bio njegov rođak Mustafa Karagić, odgovorio je: “Možda je upravo on bio ta osoba koja je pred vratima ubijena. Najviše mi je na njegov glas sličilo.”
Od stražara je, kako je rekao, prethodno čuo da će “doći Šesta krajiška brigada VRS-a”.
Karagić i drugi zarobljenici potom su bili odvedeni na stadion u Ljubiji, gdje su bili poredani uza zid. Zatim je počelo ubijanje, čuli su se hici i krici, dodao je on. Opisujući usmrćivanje zarobljenika koji je stajao do njega, svjedok je izjavio: “Ja sam slučajno okrenuo glavu, kraj mene ga ubijaju. Oni su kundacima njega tukli, bajonetima od tih pušaka.”
Kada je na Karagića došao red, ubijanje je, kako je posvjedočio, zaustavio jedan major. “Tada su htjeli da dovrše i nas. Taj major je rekao: ‘Hoćete li ih vi nositi?’ Tako da su onda prestali da nas ubijaju, pa je nama naređeno da nosimo mrtva tijela u autobus”, kazao je svjedok.
Karagić je potvrdio da njegov otac nije preživio ubistva na stadionu u Ljubiji. Noseći tijela u mraku, učinilo mu se da je prepoznao očev džemper, ali u to nije bio siguran. Mrtvi i preživjeli su zatim istim autobusom, po Karagićevoj izjavi, bili prebačeni do rudnika Kipe. Srpski vojnici preživjelima su naredili da izlaze trojica po trojica, kako bi iznijeli tijela. Potom bi se začuli pucnji.
Karagić je opisao kako je, budući da je bio u zadnjem dijelu autobusa, iskoristio pokušaj bjekstva drugih zarobljenika i iskočio kroz razbijeni prozor, a zatim pobjegao u šumu.
Pored genocida u Srebrenici, optužnica tereti Mladića, bivšeg komandanta VRS-a, i za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u još sedam opština, uključujući i Prijedor. Na teret su mu stavljeni i zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Prema Karagiću, narednih dana su ga ponovo zarobili vojnici, koji su ga primorali da zakopa još dva tijela i prijetili da će ga “nabiti na kolac”. Međutim, on je rekao da je i njima uspio pobjeći.
Pored oca, svjedoku je u Ljubiji ubijeno još sedam rođaka.
Na pitanje tužioca kakve je to posljedice ostavilo na njegov život, Karagić je odgovorio: “Teško mi se snalaziti u životu, otišao mi je brak, noćne more, i tako to… To me prati svih ovih godina.”
Tokom unakrsnog ispitivanja, Mladićev branilac Branko Lukić ukazivao je na nedosljednosti u različitim izjavama koje je svjedok prethodno davao. Takođe, Odbrana je sugerisala da počinioci zločina o kojima je Karagić svjedočio nisu bili pripadnici VRS-a, već rezervne policije.
Suđenje Mladiću biće nastavljeno u ponedjeljak, 25. februara.
R.M.
