Članak

Babin Potok kod Višegrada: Silovanja bez počinilaca

8. Augusta 2012.00:00
“Odveo me je u kuću i skinuo golu. Počeo je da me udara. Plakala sam, a on me je uhvatio za glavu i udario od zid. Odveo me je gore u sobu i onda me silovao”, prisjeća se jedna od žena iz Babinog Potoka kod Višegrada onoga šta joj se desilo u junu 1992. godine.

This post is also available in: English

Tadašnja tridesetogodišnjakinja morala je i na druge načine seksualno zadovoljavati vojnika koji je došao u njeno selo, a kojeg odranije nije poznavala.

O onome šta je doživjela, godinama je šutjela, kao i druge žene iz Babinog Potoka koje su tada silovane. Dvojica očeva kažu da im kćerke nisu nikada ispričale šta su doživjele, iako su to rekle majci i sestri.

“Kćerke su mi u Austriji. Dođu jednom godišnje i budu dan, ali ne smiju da noće ovdje”, priča jedan od dvojice mještana koji su se nakon rata vratili u Babin Potok.

Osim silovanja, mještani ovog višegradskog sela doživjeli su premlaćivanja, maltretiranja, prisilna odvođenja i ubistva. Još uvijek se ne zna tačan broj ubijenih niti silovanih. Pronađeni su posmrtni ostaci jedne starice, a ostali, kojima se gubi svaki trag, još uvijek nisu nađeni.

Za ono što se desilo u Babinom Potoku, niko nije osuđen. U Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu se vodi istraga protiv Mladena Markovića zbog sumnje da je silovao dvije žene u ovom selu, dok u Tužilaštvu BiH ne žele da potvrde da li uopće provode istragu, samo odgovaraju da rade na više predmeta koji su u vezi sa Višegradom.

Maltretiranje žena i djece

Babin Potok je selo u blizini Višegrada. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u tom selu je živjelo 166 ljudi, većinom bošnjačke nacionalnosti. U junu 1992. srpska vojska je napala selo. Većina muškaraca je pobjegla u šumu, dok su žene ostale u kućama.

Fadil Husović kaže da se uspio sakriti u pšenicu u blizini kuće. Vojnici su ušli u njegovu kuću, premlatili mu suprugu i odveli kćerku, koja je imala 18 godina.

“Ženu su mi skinuli golu. Tražili joj pare. Ispalili su dva metka u staru kuću – šta ću, ja gledam kako gori. Kćerku mi odvedoše”, prisjeća se Husović, ističući da četiri mjeseca nije znao je li mu  kćerka živa.

On je uspio da, zajedno sa nekoliko mještana, kroz šumu dođe do Međeđe, naselja 13 kilometara udaljenog od Višegrada, koje je bilo pod kontrolom Armije BiH (ABiH). Nekoliko dana kasnije otišao je u Goražde, gdje je od jednog rođaka iz Njemačke dobio poruku da mu je kćerka odvedena u Užice (Republika Srbija). Zatim je kćerka došla u Austriju kod sestre, gdje i danas živi. Od drugih je saznao da je silovana.

Husović se pet godina nakon rata vraća u rodno selo i tamo ponovno započinje život. Njegove kćerke, kako navodi, dođu na dan jedanput godišnje te odmah odu jer ih je strah da prenoće.

Strah je i nekadašnju tridesetogodišnjakinju da se vrati i živi u Babinom Potoku jer je, kako kaže, sve podsjeća na ono što je doživjela.

“Odradio je sve, a ja sam plakala… Šta god mi je rekao, ja sam morala. Nije mi dao da se obučem, sve gola”, priča ova žena i pojašnjava kako ju je vojnik tjerao da ga i na druge načine seksualno zadovolji.

Silovanja i seksualna zlostavljanja su se većinom dešavala u kući Mehmeda Omerovića, kojeg su srpski vojnici pretukli, žicom mu vezali ruke i odveli ga prema Višegradu, i od tada mu se gubi svaki trag.

U istoj sobi, kako navodi naša sagovornica, držana je i njena komšinica više od dva sata, ali ona ne može o tome da priča. I naša sagovornica kaže da joj je dugo trebalo da ispriča da je silovana, iako nekima ni 20 godina kasnije nije to povjerila.

“Djeci nikada nisam ništa rekla, njima ne mogu reći… Curice su one. A vide i onu knjižicu u novčaniku, iako sam je dugo krila”, dodaje ova žena, pojašnjavajući da se po knjižici može vidjeti ko je “žena – žrtva rata”.

Teško pričati

Da je silovana, naša sagovornica nije dugo otkrila ni zbog muža, jer ju je bilo strah njegove reakcije.

“Teško žene i međusobno pričaju o onome što su doživjele… Teško da i ženama kažeš, sramota te… Nije to jednostavno. Dugo sam i ja trpjela zbog muža. Na kraju sam nekako istrpjela i kazala svekrvi, pa onda mužu”, pojašnjava ona.

U selu Babin Potok nekoliko je mještana ubijeno ili odvedeno u nepoznatom pravcu. Neki od njih su Zineta Poljo, Ajka Mujezinović, Ajna Hodžić, Nadiha Mujezinović, Mehmed Omerović, Hamed Oprašić, Hamed Kustura, Šemsa Poljo, Derviš Mujezinović, Iza Međuselac i Rešo Kos.

“Velika šteta i krivica vlasti je što ne tjeraju te zločince, ne izvedu ih pred lice pravde i ne osude”, kaže Husović.

Prema dostupnim podacima, Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu provodi istragu protiv Mladena Markovića za ratni zločin nad civilnim stanovništvom počinjen u Babinom Potoku.

Drugi mještanin koji se, uz Husovića, vratio u rodno selo jeste Abid Međuseljac, kojem je majka ubijena, a kćerka silovana.

“Vratio sam se 2002. godine. Živim ovdje, želja mi je bila da se vratim u moj rodni kraj, na imanje. Tu sam, niko sretniji od mene nije, mada je bilo svega tokom rata. Strahota…”, kaže Međuseljac, ističući da je preživio napad srpske vojske jer je pobjegao kroz šumu zajedno sa dva maloljetna sina.

Nakon napada, navodi Međuseljac, vojnici su palili kuće i ubijali žene u njima.

“Zurijetu su dolje ubili, dijete ostalo od sedam ili osam mjeseci. Ubijena je i Ajna Hodžić. Majka mi je ostala ovdje kad smo mi otišli… Tragali smo i tragali, ali ništa. Nisu bile ekshumacije”, priča Međuseljac pokazujući mjesto gdje je zadnji put vidio majku.

Danas Međuseljac živi sam u kući. Povremeno ga, kako kaže, obiđu djeca.

“Uvijek sam težio za ovim krajem. Govorio sam, da mi je dočekati da dođem u ono moje mjesto, svaku bih šljivu poljubio”, dodaje Međuseljac.

Sad kad su se vratili u svoj rodni kraj, Husović i Međuseljac kažu da je sramota što niko nije odgovarao za ono što se desilo u njihovom selu.

“Prepušteni smo sami sebi”, zaključuju sadašnja dvojica jedinih mještana sela Babin Potok.

This post is also available in: English