This post is also available in:
Svjedokinja Zlatka Čukurija ispričala je da su krajem jula 1992. godine pripadnici vojske i policije, među kojima su bili optuženi Terzić i Aleksandar Cerovina, došli u Vihoviće, te muškarce odveli u “Barutni magacin” (općina Kalinovik).
“Terzić je rekao da pozovemo ljude koji su bili u selu. Otišla sam po oca, koji je tog dana bio na obližnjoj njivi. Krenuo je i Terzić. Putem sam vidjela nekoliko ljudi kako bježe. Terzić ih je pozvao da se vrate, ali su oni nastavili bježati i on je ispalio rafal. Oni su stali”, rekla je svjedokinja Čukurija, dodavši da ne zna u kojem pravcu je optuženi ispalio rafal, ali su i ti muškarci došli na mjesto gdje su bili okupljeni ostali.
Svjedokinja Čukurija je rekla da optuženog Terzića poznaje odranije, istaknuvši da je njenog oca stavio u vozilo. Sutradan su, ispričala je svjedokinja, svi muškarci, među kojima i njen otac, odvedeni u “Barutni magacin”.
“Moj otac je ekshumiran na Miljevini”, rekla je svjedokinja, ne navodeći kada se to dogodilo.
Čukurija se prisjetila i trenutka kada je optuženi Terzić oteo Hasni Kurtović iz naručja sina, koji je također sa ostalim muškarcima odveden u “Barutni magacin”.
Za zločine u Kalinoviku, Državno tužilaštvo tereti, uz Terzića, Milana Perića, Spasoja Dodera i Aleksandra Cerovinu. Kako se navodi u optužnici, ovi bivši pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Kalinovik su 1992. učestvovali u nezakonitom hapšenju civila, koje su odvodili u školu “Miladin Radojević” i logor “Barutni magacin”, gdje je najveći broj zatočenih ubijen.
Svjedokinja Čukurija je rekla kako su njena dvojica braće, Suvad i Edin, u junu 1992. godine dobili pozive da se jave u općinu Kalinovik, da bi potom bili zatvoreni u Osnovnu školu “Miladin Radojević”, odakle su nakon određenog perioda bili prebačeni u “Barutni magacin”.
“Njih dvojica se vode kao nestali”, rekla je svjedokinja.
Dika Suljić, druga svjedokinja Tužilaštva, kazala je da su krajem jula 1992. godine optuženi Terzić i Cerovina bili u selu Vihovići s vojskom i policijom koja se došla da “uhapsi starije ljude”.
“Vidjela sam Terzića kada je mog svekra Fehima, koji je kosio travu na imanju, doveo u selo na mjesto gdje su sabirali ljude. Bio je pred kamionom i prozivao ljude imenom i prezimenom. Svi ti ljudi su odvedeni. Kada smo pitali ‘gdje ih vodite?’, Terzić je rekao da idu u ‘Barutni magacin’, na sigurno”, kazala je svjedokinja Suljić.
Svjedokinja Suljić je ispričala da su 25. juna 1992. u školu “Miladin Radojević” odvedeni njen suprug Remzo, sin Elvir i djever Ramiz, te da su nakon sedam dana prebačeni u “Barutni magacin”. Prema saznanju svjedokinje, oni su odatle odvedeni 5. augusta 1992. godine, nakon čega su ubijeni.
Na ovom suđenju kao svjedokinja Tužilaštva iskaz je dala i Fatima Suljić, rekavši da je među vojskom i policijom koja je iz sela Vihovići krajem jula 1992. godine odvela starije muškarce bila i osoba s prezimenom Terzić, kojoj ne zna ime.
“Terzić je kod sebe imao spisak ljudi koje je trebalo uhapsiti”, kazala je ova svjedokinja, dodavši da su stariji muškarci iz sela odvedeni u “Barutni magacin”.
Svjedokinja Suljić je rekla da su 25. juna njen suprug Sado i djever Sevdo zatvoreni u školu “Miladin Radojević”, te da su početkom augusta prebačeni u “Barutni magacin”.
“Svi su pobijeni, a samo je svekar pronađen”, kazala je ova svjedokinja.
Nastavak suđenja zakazan je za 24. maj ove godine.
