Neravnopravnost strana u postupku

Većina branilaca koji zastupaju optužene za ratne zločine pred nižim sudovima smatraju da nisu u ravnopravnom položaju u odnosu na tužilaštva jer nemaju istražitelje i stručne saradnike koji bi im pružili pomoć tokom istraga i suđenja.

Branioci smatraju da bi trebali imati pomoć Odsjeka krivične odbrane (OKO), kao što je to slučaj na Sudu BiH, ali su skeptični u pogledu toga da bi do njegovog formiranja uskoro moglo doći s obzirom na recesiju.

Osim nedostatka istražitelja i stručnih saradnika, branioci koji zastupaju optužene ili osumnjičene pred kantonalnim i okružnim sudovima u BiH imaju problem naplate troškova rada na određenom predmetu. Branioci tvrde da naplata sredstava kasni i po godinu dana.

Kao razlog zašto se toliko čeka na naplatu, stručnjaci navode nedostatak sredstava u kantonalnim budžetima – na kraju svake fiskalne godine (u januaru ili februaru) ministarstva tek počnu čistiti dugove i tada uplate troškove i braniocima po službenoj dužnosti.

Neophodna podrška odbrani

U proteklih šest godina, prema podacima OSCE-a, pred lokalnim sudovima i Sudom BiH okončana su 142 predmeta ratnih zločina. Od toga su 85 predmeta završili lokalni sudovi.

Prema predmetima koje su završili lokalni sudovi, kako kažu u OSCE-u, 40 osoba je oslobođeno krivice, dok ih je 96 osuđeno za ratne zločine. Raspon kazni bio je od jedne do 20 godina zatvora.  

Optuženi za ratne zločine, prema postojećim zakonskim propisima, nemaju pravo da se sami zastupaju tokom sudskog postupka, zbog čega angažuju branioce po službenoj dužnosti, koje finansira država, ili one koje sami plaćaju.

Branioci po službenoj dužnosti tokom rada na određenom slučaju, prema utvrđenim tarifama, dobijaju naknadu za svoj rad i njen iznos ovisi o vrsti obavljenog posla.

Tako, naprimjer, zastupanje optuženog na jednom ročištu tokom glavnog pretresa iznosi 600 maraka (300 eura) pred okružnim i 900 maraka (450 eura) pred kantonalnim sudovima.  

Trenutno pred 11 sudova u BiH, prema podacima Misije OSCE-a, vodi se oko 40 slučajeva ratnih zločina počinjenih tokom četverogodišnjeg rata. U većini predmeta angažovani su branioci po službenoj dužnosti jer optuženi i osumnjičeni nemaju dovoljno novca da sami plaćaju svoju odbranu.

Branioci po službenoj dužnosti tvrde da na tim predmetima ratnih zločina “obično rade sami”, dok za svoje kolege (tužioce) kažu da imaju pomoć istražitelja, stručnih saradnika, te veća materijalna sredstva.

Nenad Gvozdić, branilac iz Mostara koji je zastupao optužene za ratne zločine, kaže da mu je bilo teško raditi jer nije imao pomoć istražitelja, a ni iste kapacitete kao tužitelj da sprovede istragu i utvrdi činjenice.

“Moje spoznaje iz života nisu mi koristile tokom sudskog postupka”, dodaje Gvozdić.

Iskustvo sa zastupanjem pred kantonalnim sudovima ima i Alaga Bajramović, branilac iz Bihaća, koji smatra da su “daleko kvalitetnije” one odbrane u kojima se angažuju istražitelji.

“Istrage najčešće vode sami advokati, ali ukoliko je odbrana po izboru, onda je to druga stvar. Ako je klijent u mogućnosti da obezbijedi sredstva, angažuju se istražitelji, te je istraga u tom predmetu i samo pripremanje odbrane tada daleko kvalitetnije”, objašnjava Bajramović.

Rad na predmetima ratnih zločina pred lokalnim sudovima ima i svoje prednosti, ističe Zlatko Knežević, predsjednik Izvršnog odbora Advokatske komore Republike Srpske (RS).

“Lakše je raditi pred okružnim sudovima jer su svjedoci dostupniji, kao i podaci iz raznih arhiva. Također se dobije podrška porodice optuženog ili osumnjičenog, i to u smislu da imaš koga zadužiti da ti nešto pronađe ili stupi u kontakt s potencijalnim svjedocima”, kaže Knežević.

Kao “najveću prednost” branilaca pred okružnim sudovima, Knežević navodi što se u predmetima ratnih zločina primjenjuje Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ).
     
U BiH se primjenjuje više krivičnih zakona, različitih po krivičnim djelima koja propisuju, te visinama kazni. Krivični zakon BiH (KZ BiH), koji se primjenjuje jedino pred Sudom BiH, predviđa najveću zatvorsku kaznu do 45 godina, dok je u KZ-u SFRJ maksimalna kazna 20 godina zatvora.

Raspon kazni u ova dva krivična zakona najčešći je argument odbranama pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH koje se zalažu za primjenu KZ-a SFRJ, to jest zakona što je bio na snazi u vrijeme počinjenja zločina, jer je, kako smatraju, blaži za optužene.  

Prilikom dokazivanja nevinosti svojih klijenata pred Sudom BiH, branioci dobivaju pomoć stručnog osoblja OKO-a, što nije slučaj pred nižim sudovima.

“Odbrane na nižim sudovima nemaju nikakvu pomoć. OKO zaista kvalitetno i puno pomaže odbrani. Mislim da su opravdali svoje postojanje i takvo nešto bi dobro došlo i na nižim sudovima”, kaže Bajramović.

Više od 200 branilaca pred Sudom BiH dobiva pomoć ove kancelarije u pravnim savjetima, pribavljanju dokaza iz različitih institucija, uključujući Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), pripremanje svjedoka i slično.

“Činjenica je da na drugim nivoima ne postoji specijalizirano tijelo koje bi advokatima pružilo pravno-tehničku podršku za vrijeme suđenja. (…) Kancelarija ove vrste zaista jeste više nego poželjna i u procesuiranju ratnih zločina i u entitetskom pravosuđu”, navode u OKO-u.

Iako smatraju da im je pomoć takvog tijela prijeko potrebna, branioci su skeptični prema tome da će uskoro doći do njegovog formiranja.

“Na entitetskom nivou takvo nešto ne postoji i očito neće uskoro biti. (…) Ne vjerujem da će se u ovo vrijeme recesije to moći obezbijediti. Najprije se zahtijevaju ljudi, a ova zemlja ima hroničan nedostatak kadrova u svim oblastima. Ovo je vrlo specifična tematika i vrlo je malo ljudi  poznaje”, kaže Knežević.

Unatoč postojanju OKO-a na Sudu BiH, Boračka organizacija Republike Srpske (RS), uz podršku pojedinih političkih partija, početkom marta 2011. godine je najavila moguće formiranje fondacije za pružanje finansijske pomoći odbranama pred Sudom BiH.

Takva fondacija, kako najavljuju, trebala bi osigurati adekvatnu pravnu pomoć optuženim i osumnjičenim osobama srpske nacionalnosti.

Bez naknade za rad

Dodatni problem braniocima u pripremanju odbrane predstavlja i manjak finansijskih sredstava, koji se ponekad odražava i na konačan ishod suđenja.

Na ovaj problem je ukazala i Vesna Rujević, braniteljica Željka Despota, bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) koji je pravomoćno osuđen na 12 godina zatvora za ubistva dva civila na području Ključa.

Rujević je početkom januara 2011., prilikom iznošenja žalbe pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (FBiH) na prvostepenu presudu Kantonalnog suda u Bihaću, istakla da odbrani nije bilo “omogućeno sakupljanje dokaza”.

“Kantonalni sud u Bihaću nije isplatio naknadu za mog branjenika kako bi nam bilo omogućeno sakupljanje daljnjih dokaza. Odbrana je imala više svjedoka koje je trebala saslušati, ali zato što nismo dobili predujam, nismo bili u mogućnosti doći do njih i pripremiti ih”, kazala je Rujević na ročištu održanom u januaru 2011. godine.

Braniteljica je u svojoj žalbi zatražila ukidanje prvostepene presude, ali je Vrhovni sud FBiH taj zahtjev odbio i potvrdio presudu Kantonalnog suda iz Bihaća.

Troškove branilaca po službenoj dužnosti isplaćuje sud pred kojim je vođen postupak, i  to nakon donošenja presude. Branilac podnosi troškovnik usluga koji se poredi sa stanjem u spisu tog predmeta, nakon čega bi mu trebala biti isplaćena sredstva.

U praksi, kako ističu branioci, na naplatu troškova čekaju oko godinu dana od dana donošenja presude.

“Teže mi je braniti po službenoj dužnosti nego kada me klijent plaća. Ne plaća vam se rad, ali klijent računa da ćete biti plaćeni i ima pravo tražiti od mene sve što je u njegovom interesu. U toj situaciji nemam adekvatnu naknadu za svoj rad”, kaže Gvozdić.

Primjer neblagovremene isplate braniocima po službenoj dužnosti bio je prošle godine u Kantonalnom sudu u Bihaću. Isplata sredstava je kasnila više od godinu dana jer je  budžetom bilo predviđeno da plate 100.000 maraka (50.000 eura), a dug prema braniocima po službenoj dužnosti je bio 170.000 maraka (65.000 eura).

Edina Arnautović, predsjednica Kantonalnog suda u Bihaću, kaže da bi ostatak novca za isplatu troškova braniocima po službenoj dužnosti trebali isplatiti iz tekućih rezervi, ali i to ponekad postaje nemoguće.

“Ovo nije budžet koji smo potraživali, i ne može pokriti troškove”, objašnjava predsjednica Kantonalnog suda u Bihaću.

Knežević pojašnjava da se troškovi obično plaćaju godišnje ili svakih šest mjeseci.

“Na kraju svake fiskalne godine (januar i februar) ministarstvo čisti dugove i onda se isplate i troškovi advokatima po službenoj dužnosti”, pojašnjava Knežević.

Aida Mia Alić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.