Korićanske stijene: U redu za strijeljanje

Zaštićeni svjedok KO18, koji je pored teškog ranjavanja uspio preživjeti strijeljanje na Korićanskim stijenama, ispričao je kako je “znao da ide u smrt” kada su njega i još dvojicu muškaraca policajci izveli iz autobusa i naredili im da stanu uz liticu.

“Ispred nas trojice stajala su trojica ‘plavaca’ (policajci, op.a). Prvo smo im bili okrenuti licem, gledao sam u lice tog koji će pucati u mene. Uz psovke su nam kazali: ‘Nismo željni faca, okrenite leđa.’ Kad smo se okrenuli, pucali su mi u rame i pao sam na leđa, na neko drvo koje je bilo kao jelka, i tu sam ostao ležati”, rekao je zaštićeni svjedok.

Dodao je da mu je muškarac koji je pucao u njega izgledao simpatično, te da se nadao da možda neće pucati, “ali se prevario”.

Na pitanje Vesne Jasenković, predsjedavajuće Sudskog vijeća, da li se u sudnici nalazi osoba koju je tada vidio, svjedok je odgovorio da mu četvrta osoba u prvom redu liči na tu osobu, pokazujući na drugooptuženog Radoslava Kneževića.

Uz Kneževića, za strijeljanje Prijedorčana na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine Državno tužilaštvo tereti Sašu Zečevića, Petra Čivčića, Marinka Ljepoju i Branka Topolu.

Oni su optuženi da su, kao pripadnici interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, a Topola kao stražar u logoru Trnopolje, sudjelovali u sprovođenju konvoja s više od 1.200 civila koji je iz Prijedora išao prema Travniku, te izdvajanju oko 200 muškaraca, koje su potom na Korićanskim stijenama strijeljali.

Svjedok je kazao da poznaje optuženog Topolu, kojeg je viđao u logoru Trnopolje, gdje je bio zatvoren oko dva mjesaca, te odakle je i odveden na Korićanske stijene.

Istaknuo je da su zločin na Korićanskim stijenama organizovali “plavci” koje je prvi put vidio u Trnopolju, te čuo da je jedan od njih rekao: “Momci, odsad radimo kako smo se dogovarali.” Isto su, prema njegovom iskazu, ponovili i na mjestu gdje je izvršeno razdvajanje muškaraca od žena i djece.

“Kad je izvršeno razdvajanje, naređeno nam je da stanemo u kolonu, bilo je preko 200 ljudi. Zatim su nas potrpali u dva autobusa i kazali da se sagnemo i stavimo glavu među noge, kao sardine jedni na drugima. Jedno vrijeme smo se vozili, a zatim je autobus stao. Dugo se čula pucnjava iza nas, a kada je stala, onda su po trojicu izvodili iz našeg autobusa i strijeljali. Dok i na mene nije došao red…”, prisjetio se svjedok.

Njegove patnje, kako je rekao u sudnici, trajale su nekoliko dana, dok ga nisu našli pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), koji su mu pružili pomoć.

“Noga mi se ucrvala, puzao sam po šumi, rijeka me je nosila… Uspio sam prijeći na obalu i izgubio sam svijest. Kasnije sam saznao da sam bio u selu Dobretići kada su me našli pripadnici HVO-a koji su me previli, a zatim sam prebačen u bolnicu u Jajce”, ispričao je svjedok.

Nastavak suđenja zakazan je za 18. januar 2011. godine, kada će Tužilaštvo nastaviti s dokaznim postupkom.