Karadžić: Maštoviti izgovori za blokadu konvoja

General Adrianus Van Baal, koji je od kraja februara do kraja augusta 1994. godine bio načelnik Štaba komande UNPROFOR-a u BiH, tvrdi da su incidenti snajperskog djelovanja u Sarajevu, posebno po tramvajima, bili češći za vrijeme dogovora o prekidu vatre, te da su se pripisivali srpskoj strani.

“General Milovanović mi se požalio i rekao da tramvaji u Sarajevu rade, što odaje utisak da je mir. Rekao je da će se pobrinuti da tramvaji budu meta, i tako je i bilo”, kazao je Van Baal.

Manojlo Milovanović je tokom rata bio načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske (RS) i vrhovni komandant VRS-a, optužen je za genocid i druge zločine počinjene tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Prema navodima optužnice, učestvovao je u kreiranju i provođenju strategije granatiranja i snajperisanja Sarajeva, usljed čega su ubijene hiljade civila.

General Van Baal je rekao kako je primijetio da je Karadžić imao efikasnu kontrolu nad vojskom, te je to u sudnici objasnio kroz nekoliko primjera. Između ostalog, svjedok se prisjetio situacije kada je 600 srpskih vojnika opkolilo kanadske mirovne snage, koji su se na znak optuženog povukli za 20 minuta.

“Bilo je primjera iz kojih sam ja zaključio da kada se nešto odlučivalo, o tome se odluka donosila na Palama (sjedište Vlade RS-a tokom rata, op.a.) i to je sprovođeno na terenu”, pojasnio je svjedok.

Van Baal je govorio i o tome kako je srpska strana nakon juna 1994. godine uvela brojne restrikcije na dovoz humanitarne pomoći u enklave Srebrenica, Žepa i Goražde.

“Sve češće su konvoji vraćani, nije im dopuštan prolaz. Motivi za to – ono što je nama rečeno – bili su kašnjenje konvoja ili da nema razloga da prolaze ili da zahtjevi nisu na vrijeme dostavljeni… Bilo je puno optužbi da su korišteni za šverc robe u enklave, transport naoružanja za muslimane, za nelegalnu trgovinu… Oni su bili veoma maštoviti u stalnom iznalaženju novih razloga za vraćanje konvoja”, prisjetio se svjedok.

Prema njegovom iskazu, posljedice sprečavanja prolaska konvoja su se osjetile u jesen i zimu te godine, te je situacija u enklavama “postajala sve dramatičnija i očajnija”, što je na kraju dovelo do pada Srebrenice, u julu 1995. godine.

Haško tužilaštvo smatra da je Karadžić odgovoran za ograničavanje dovoza humanitarne pomoći u enklave Srebrenica, Žepa i Goražde, u nastojanju da se stvore nepodnošljivi životni uslovi za njihove stanovnike.

U unakrsnom ispitivanju Karadžić je pitao svjedoka da li su UNPROFOR-u uvijek bili saopćeni razlozi za zaustavljanje ili vraćanje konvoja, što je Van Baal potvrdio, ali je dodao da ti razlozi “nisu bili validni”.

Karadžić je kazao da su srpskoj strani bile sumnjive dodatne količine municije koju je UNPROFOR unosio u enklave, te da je postojala percepcija da nakon svakog konvoja koji uđe u enklavu, muslimanska snaga pojača djelovanje iz te zone.

“Srpska strana je vodila brigu o tome da ne bude poražena i da tom porazu ne doprinese odobravanje konvoja. Da li je srpska vojska tražila da pregleda konvoje jer je bila zla ili radi svojih briga o tome šta se drugoj strani transportuje? Jesu li Srbi bili zli ili su bili zabrinuti?”, pitao je optuženi svjedoka, koji je odgovorio da “ne može nagađati šta su oni imali na umu”.

Van Baal je kazao da su humanitarni konvoji bili isključivo za civilno stanovništvo i nisu imali veze s jačanjem vojnih kapaciteta.

“Humanitarni konvoji nikada nisu nosili vojni materijal.(…) Sve što se transportovalo navedeno je u manifestnom listu. Lični predmeti se nisu navodili i to nije trebalo biti izloženo pretresu, to je trebalo ostaviti na miru. To su pravila UN-a i sve strane su se obavezale da će to poštovati. Međutim, to se nije dešavalo”, dodao je Van Baal.

Unakrsno ispitivanje generala Van Baala bit će nastavljeno 28. oktobra 2010. godine.

M.H.