Višegodišnji život u neizvjesnosti

“On je nestao 4. jula 1992. godine. Tog dana je srpska vojska opkolila Tihoviće (općina Vogošća, op.a.) i neki mještani su tada uspjeli pobjeći preko šuma, a oni koji se nisu mogli spasiti ubijeni su. Ja od tada nemam nikakvih informacija o njemu. Nikakvih, ama baš nikakvih. Iz dana u dan sam tragala, nema šta na ovom svijetu nisam radila, ali ništa…”, kaže Emina Kožljak.

Emina već 18 godina strpljivo čeka dan kada će saznati šta se desilo s njenim suprugom Ramizom. Jedine informacije do kojih je ona uspjela doći jesu da je Ramiz uhvaćen i ubijen u julu 1992. godine, blizu sela Vrapče, prilikom pokušaja bijega iz Tihovića, gdje su do tada živjeli.

U nadi da će saznati šta se tačno desilo s njim i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci, Emina se obraćala različitim pravosudnim institucijama u BiH, ali bez uspjeha.

Sudbinu Emine Kožljak dijele mnoge porodice u BiH jer se, prema dostupnim podacima, u našoj zemlji traga za još oko 10.000 osoba.

Kako bi došle do odgovora na pitanje šta se desilo s njihovim najmilijima, porodice su se obraćale i Ustavnom sudu BiH, koji je do sada zaprimio preko 1.000 njihovih apelacija.

Od ukupnog broja podnesenih žalbi, kako ističe Nedim Ademović, šef kabineta predsjednika Ustavnog suda BiH, do sada je doneseno oko deset odluka koje se odnose na više porodica nestalih.

Međutim, u praksi se te odluke u najvećem broju slučajeva ne provode. Razlozi neprovođenja su što neke institucije nemaju podatke o nestalim osobama, a opet s druge strane postoje i oni koji ne žele da ih daju. Zbog toga je Državno tužilaštvo pokrenulo nekoliko istraga, ali još uvijek ni jedna nije rezultirala optužnicom.

Dok se vode istrage u vezi sa neprovođenjem odluka Ustavnog suda, porodice nestalih obraćaju se i međunarodnim institucijama, s nadom da će privoljeti domaće organe vlasti da im, i 15 godina nakon rata, pomognu u traženju njihovih najmilijih.

Kršenje principa pravne države

Ademović objašnjava da većina odluka Ustavnog suda nije ispoštovana iako su “konačne i obavezujuće”, a za njihovo izvršenje su “isključivo i jedino odgovorne” vlade Brčko Distrikta, Federacije BiH i Republike Srpske, te Vijeće ministara BiH.

“Ako se odluka ne izvršava iz bilo kojeg razloga, svakako se krši princip pravne države, i pravni sistem kao takav ne funkcioniše, te se narušava ugled Ustavnog suda, i na kraju krajeva, ne rješavaju se problemi koji se tiču zaštite ljudskih prava i sloboda”, kaže Ademović.

Ustavnom sudu BiH se 2005. godine obraćala i Emina Kožljak, zajedno s drugim porodicama nestalih s područja Vogošće. Njihova apelacija je prihvaćena, te je Ustavni sud u svojoj odluci naredio vladama entiteta i Vijeću ministara da u roku od šest mjeseci dostave informacije o nestanku njihovih najmilijih.

Ni četiri godine od donošenja ove odluke, Emina nije uspjela doći do informacija o sudbini svog supruga Ramiza.

Vlade u BiH rijetko pomognu u traženju nestalih osoba. Primjer za to je i slučaj Esme Palić, koja je za mužem tragala 13 godina, iako je 2006. bila osnovana i istražna komisija Vlade RS-a za traženje njegovih posmrtnih ostataka.

Posmrtni ostaci Avde Palića, ratnog komandanta Žepe, ekshumirani su u novembru 2001. godine iz masovne grobnice Vragolovi, u općini Rogatica, a identifikovani su osam godina poslije.

U nekim slučajevima, pojašnjava Ademović, neizvršenje odluke može biti opravdano jer “objektivno nije moguće doći do podataka o nestalim”. Ipak, u slučaju da se utvrdi da pojedinac ili institucija opstruiraju izvršenje odluka Ustavnog suda, Državno tužilaštvo je dužno da pokrene istragu.

Prema Krivičnom zakonu BiH, za neizvršenje odluke Ustavnog suda, Državnog suda, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava predviđena je zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci do pet godina. U Tužilaštvu ističu da su do sada pokrenuli već nekoliko istraga zbog neprovođenja odluka Ustavnog suda.

“Postoje predmeti u kojima su detektirane osobe za koje se pretpostavlja da kriju podatke o nestalim. Tu je riječ uglavnom o pojedinačnim slučajevima traženja nestalih”, ističe Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.

On dodaje da bi broj istraga bio vjerovatno veći ukoliko bi se navele konkretne osobe koje ne izvršavaju odluke Ustavnog suda, jer bi se na taj način “olakšalo eventualno kazneno procesuiranje”.

Za porodice nestalih odluke Ustavnog suda su značajne, ali pošto se često ne provode, oni su prisiljeni da se obraćaju i drugim institucijama, ne bi li uspjeli u svom traganju.

“Značajna je za mene bila i ta odluka Ustavnog suda, ali nisam dobila nikakve informacije. Sve se insan, kad te neko nazove, nada – ‘evo sad će ti reći, pronađen je’… Tragala sam, tragala, i opet ništa. Više sam i snagu izubila. Nada i dalje postoji i zato sam i pokrenula drugu tužbu, ne bih li šta uspjela”, objašnjava Kožljak.

Tužba za tužbom

Tako je Emina u aprilu 2010. godine, uz pomoć pravnika organizacije TRIAL iz Švicarske, podnijela tužbu pred Komitetom za ljudska prava Ujedinjenih nacija, u nadi da će ubrzati dobijanje informacije o nestanku supruga.

U posljednje dvije godine organizacija TRIAL je, u ime porodica nestalih iz BiH, pokrenula preko 20 tužbi pred Evropskim sudom za ljudska prava, kao i Komitetom Ujedinjenih nacija.

“Mi očekujemo da odluke naprave pritisak na vlade entiteta i Distrikta i generalno na BiH, da se promijeni trenutna praksa kršenja prava ove grupe žrtava. Država mora da odgovori porodicama gdje se nalaze njihovi nestali, ali to, nažalost, ne radi”, ističe Lejla Mamut, koordinatorica za ljudska prava u TRIAL-u.

Slično mišljenje ima i Klaudija Kuljuh, koordinatorica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) za Zapadni Balkan, koja smatra da država BiH nije svjesna ozbiljnosti problema traženja nestalih.

“Država je ta koja duguje odgovore svojim građanima o sudbini njihovih nestalih. Do sada je u BiH pronađeno više od polovine nestalih, ali je za porodice to nedovoljno. Za njih je jedan dan čekanja jako puno, a ne 18 godina”, kaže Kuljuh, dodajući da proces identifikacije često traje nekoliko mjeseci, što dodatno produžava agoniju porodica koje traže svoje najmilije.

Bez obzira na nedovoljnu posvećenost države problemu ove kategorije žrtava, proces traženja nestalih, kako pojašnjava Amor Mašović, član Kolegija Instituta za nestale osobe BiH, neće nikad prestati.

“Dok god postoji neko ko traga za svojim ocem, sinom, bratom, dotle bi trebalo da se institucije i država brinu o takvim stradalnicima rata. Životi tih ljudi su stali u ratu na jednoj tački i oni čekaju da budu nastavljeni onog trenutka kada prime vijest da je ono što ih muči 15 ili 18 godina konačno razriješeno – da je pronađen neko njihov”, objašnjava Mašović.

Za Eminu proces žalovanja i neizvjesnosti još uvijek traje. Ona se nada da će novom tužbom ipak doći do informacija koje će joj promijeniti život i za kojima neumorno traga.

“Da mi ga je pronaći pa da se i ja smirim, jer sam i sama u godinama. Živim u neizvjesnosti 18 godina, to me nešto žulja i danonoćno mislim. Što, Bože? Eno, i drugi se našli, pa kako on nije… Popravili smo, evo, i kuću, ali ništa ne može njega nadomjestiti”, kaže Emina.

Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.