“Manipulacija” mjestima sjećanja

Spomenici u BiH su najčešće “jednonacionalni”, a obično nose poruke u kojima su druge nacionalnosti okarakterisane kao zločinačke ili agresorske, i kojima se veličaju pripadnici različitih vojnih formacija što su sudjelovale u sukobima tokom posljednjeg rata.

Također se grade i spomenici civilnim žrtvama rata za koje stručnjaci tranzicione pravde pojašnjavaju da predstavljaju izraz poštivanja njihove boli i patnje.

Ipak, kako smatraju stručnjaci, u ovoj oblasti u BiH vlada “potpuni haos” jer su mnoga spomen-obilježja provokacija žrtvama pošto se postavljaju na mjesta na kojima se ništa nije desilo, te ne služe svojoj svrsi i manipulativne su naravi.

Iako su svjesni tog problema, političari nisu pokušali napraviti ni prijedlog zakona kojim bi se regulisala izgradnja spomenika jer smatraju da za njegovo usvajanje u Državnom parlamentu ne bi dobili potrebnu većinu, pošto je, kako kažu, još uvijek “na snazi negiranje zločina počinjenih nad drugima”.

Pretpostavlja se da je u proteklih 15 godina u BiH podignuto na stotine spomenika žrtvama proteklog rata iako niti jedna institucija nema podatke o njihovom tačnom broju. Predstavnici udruženja žrtava uglavnom traže da se obilježe mjesta stradanja ili zatočenja, ali većina objekata kao što su Manjača, bivša kasarna “Viktor Bubanj”, Vojno, “Barutni magacin” i slično, još nije obilježena.

S druge strane postoje spomenici podignuti vojnicima stradalim tokom rata, dok prostor u neposrednoj blizini u kojem su civili ubijeni, mučeni i zlostavljani nije obilježen. Jedan od njih je podignut nedaleko od bivšeg mjesta zatočenja u Trnopolju (općina Prijedor) srpskim vojnicima, ali ne i nastradalim bošnjačkim i hrvatskim civilima koji su bili zatvoreni u tom objektu.

Ovakva situacija kod žrtava svih nacionalnosti izaziva nezadovoljstvo, a osobito kod onih koji još nisu pronašli kosti svojih najbližih.

“Spomenici su nama, porodicama, bitni. Mnogo je majki koje nisu pronašle svoju djecu, a za ono njegovo dijete, unuče ili praunuče je bitno da dođe tu i da oda priznanje – da zna da ga je imao i da je postojao”, kaže Sada Hodžić, koja je tokom rata na području Prijedora izgubila sina.

Hodžić je učestvovala u izgradnji spomen-obilježja u Kozarcu, koje je podignuto krajem jula ove godine. Dva mjeseca ranije rukovodstvo Republike Srpske (RS) je zajedno sa Ivom Josipovićem, predsjednikom Republike Hrvatske, prvi put obišlo mjesto stradanja Bošnjaka i Hrvata u Kozarcu i odalo počast žrtvama.

Međutim, u BiH je vrlo malo mjesta koja su obišli političari i odali počast stradalima jer većinom posjećuju spomen-obilježja žrtvama iste etničke pripadnosti kao i oni.

Često obilježavanjima godišnjica stradanja ili zatvaranja mjesta zatočenja ne prisustvuje niko od političara. Takva situacija je bila u novembru prošle godine tokom obilježavanja 17. godina od zatvaranja logora Manjača, kroz koju je, prema sudskim presudama, prošlo na stotine Bošnjaka i Hrvata.

Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH, pojašnjava da već nekoliko godina pokušavaju dobiti dozvolu za obilježavanje ovog mjesta zatočenja, ali da su njihovi napori dio “začaranog kruga”.

“Kad se obratimo nekom sa zahtjevom za obilježavanje, dobijemo odgovor da ne postoji zakon za tu namjenu. S druge strane, ljudi u Državnom parlamentu nikad neće donijeti taj zakon, tako da smo u jednom začaranom krugu”, kaže Tahirović i dodaje da je danas u bivšem logoru Manjača smještena ergela konja.

Dok neki ne mogu dobiti dozvolu, stručnjaci u BiH tvrde da većina spomenika koji su podignuti predstavlja provokaciju žrtvama. Oni posebno ističu da mnoge spomenike, kao njihovi neodvojivi dijelovi, prate vjerski simboli, te poruke koje doprinose raspirivanju mržnje.

Jedan od primjera je spomenik u mjestu Kukavice (općina Rogatica) podignut srpskim žrtvama stradalim tokom 1992. godine, a na kojem stoji da je izgrađen u znak vječnog sjećanja na “srpske rodoljube mučki pobijene od strane muslimanskih zlikovaca”.

Također, na spomeniku građanima Gradačca poginulim u junu 1992. godine stoji da su žrtve “četničkog masakra”, dok je u pojedinim gradovima na spomen-pločama stradalim civilima ispisano da su ubijeni granatom ispaljenom sa “agresorskih položaja”.

“Generalno govoreći, mnogi spomenici ne služe svojoj svrsi i manipulativne su naravi. Gotovo je opća pojava da imate spomenike u isto vrijeme podignute civilima i vojnicima. To povezivanje je na neki način loša poruka jer jednostavno se želi reći da je potpuno jedinstvo jednih i drugih, što je neprihvatljivo”, kaže Mirsad Tokača, predsjednik Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC).

Sličnog mišljenja je i Marijana Toma, ekspertica tranzicione pravde, koja smatra da spomenici podignuti počiniocima zločina predstavljaju “uvrede za žrtve”.

“Nažalost, memorijali i spomenici optuženim ili osuđenim za zločine predstavljaju uvredu za žrtve, omalovažavanje i poricanje njihove patnje i statusa. Pored toga, ovakav vid spomenika koristi isključivo za ojačavanje dominantnog problema – poricanja”, pojašnjava Toma.

Osim poricanja često se negiraju i činjenice utvrđene sudskim presudama, što, kako kaže Tokača, doprinosi “politizaciji događaja iz proteklog rata”.

Kako bi se izbjeglo negiranje utvrđenih činjenica te osigurala dozvola za podizanje spomen-obilježja na različitim mjestima stradanja i spriječile manipulacije u vezi sa onim šta se dešavalo, potrebno je, smatraju stručnjaci, donijeti zakon na nivou države koji bi regulisao tu oblast.

Toma naglašava bitnost podizanja spomenika i memorijala u postkonfliktnim društvima, pojašnjavajući da predstavljaju jedan od vidova priznanja istine o prošlosti i počinjenim zločinima.

“Ovakav vid reparacije u pravilu ne može da bude stvar izbora jednog društva ili države, već predstavlja njihovu obavezu prvenstveno prema žrtvama i ispunjenju njihovog prava na nadoknadu štete koja im je nanijeta”, kaže Toma.

Države i društva putem ovog mehanizma, dodaje Toma, šalju jasnu poruku da će učiniti sve što je u njihovoj moći da se zločin i patnje ne ponove. Zbog toga, kaže ona, veoma je bitno donošenje propisa kojima bi se regulisala ova problematika jer se jedino na taj način mogu spriječiti manipulisanja činjenicama i nedavnom prošlošću.

O važnosti donošenja zakona govori se i u izvještaju Radne grupe Ujedinjenih nacija (UN) za prisilne nestanke, koja je tokom juna ove godine posjetila BiH. U izvještaju je konstatovano da je neophodno uspostaviti kriterije gradnje spomenika jer su neki podignuti kako bi zaplašili žrtve, a nekima je onemogućena gradnja od lokalnih vlasti koju kontrolišu političke stranke druge etničke grupe.

“Apsolutno je neophodno regulisati gradnju spomenika jer se danas suočavamo sa improvizacijama bez kriterija i sistema vrijednosti, što doprinosi verbalnim sukobima. Ali, mi nismo imali jedinstven pristup u vezi s rješenjem teksta himne i zakona o praznicima, tako da ćemo teško postići dogovor o zakonu o spomenicima”, kaže Beriz Belkić, zastupnik u Državnom parlamentu ispred Stranke za BiH.

Sličnog mišljenja je i Slavko Matić, također zastupnik u Državnom parlamentu ispred Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koji kaže da bi bilo jako dobro regulisati tu problematiku na državnom nivou, ali nije siguran da za to postoji i izbliza volje koja bi urodila parlamentarnom većinom potrebnom da se usvoji zakon.

Slavko Jovičić, zastupnik u Državnom parlamentu ispred Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), sumnja da bi se taj zakon mogao donijeti, a ako bi do toga i došlo, misli da se ne bi primjenjivao jer je u društvu i dalje na snazi negiranje zločina počinjenih nad pripadnicima drugih nacionalnosti.

“Mislim da je rano za donošenje takvog zakona jer teško ćemo se dogovoriti o mjestu stradanja, budući da će uvijek – s jedne, druge ili treće strane – biti negiranja da se na toj lokaciji nešto desilo”, kaže Jovičić.

S obzirom na stavove iznesene od predstavnika vlasti, gotovo je nemoguće da će u skorijem periodu u BiH doći do sprečavanja manipulisanja prošlošću i utvrđenim činjenicama.

Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.