Mostar: Nespremnost svjedoka

Kantonalno tužilaštvo u Mostaru vodi nekoliko istraga o ratnim zločinima, ali u proteklih godinu i po nije podignuta nijedna optužnica, jer, kako kaže glavni tužilac Nijaz Mehmedbašić, svjedoci nisu spremni da svjedoče, a kada i svjedoče, vrlo često mijenjaju iskaze, zbog čega optužnice ostaju nedokazane.  

U udruženjima žrtava se nespremnost svjedoka da daju iskaze objašnjava strahom kojem su izloženi, te pritiscima što dolaze od porodica optuženih ili osumnjičenih osoba. 

Azra Penava, predsjednica Udruženja zarobljenih i nestalih iz Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK), smatra da ima svjedoka koji bi dali iskaze ali čekaju pogodno vrijeme da kažu istinu jer sada nisu u situaciji zbog životnog opstanka i sigurnosti. 

Na području HNK-a, koje pokriva Kantonalni sud Mostar, nalazi se devet općina: Čapljina, Čitluk, Jablanica, Konjic, Neum, Prozor-Rama, Ravno, Stolac i Grad Mostar.

Prema podacima Informaciono-dokumentacionog centra (IDC), nevladine organizacije iz Sarajeva, na području HNK-a je tokom rata od 1992. do 1995. godine stradalo oko 5.500 osoba, različitih nacionalnosti.

Najviše stradalih je rezultat sukoba Armije BiH (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji se dogodio 1993. i 1994. godine, a zbog čega je Mostar i danas podijeljen na bošnjačku i hrvatsku stranu. U logore koji su postojali na objema stranama zatvarani su kako civili, tako i ratni zarobljenici.

Zbog mnogobrojnih zločina koji su počinjeni, Tužilaštvo je imalo 820 osumnjičenih, ali protiv velikog broja njih istraga je obustavljena zbog nedostatka dokaza.

Nijaz Mehmedbašić, glavni tužilac u Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru, kaže da se nadao da će po usvajanju Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina sve predmete preuzeti Tužilaštvo BiH. Ali, kako se to nije desilo, ističe Mehmedbašić, napravili su plan za procesuiranje ratnih zločina, za koji se još ne može reći koliko će biti uspješan.

“Donijeli smo program da do konca juna ove godine svaki tužilac treba da riješi po tri predmeta. Znači, trebali bi riješiti 12 predmeta. Ipak, ne znači da je to 12 optužnica, možda je 12 obustava istrage”, kaže Mehmedbašić.

Istrage se najviše obustavljaju jer ne postoji dovoljno dokaza da se utvrdi krivnja. Toj obustavi uveliko doprinosi nepostojanje želje i spremnosti svjedoka da svjedoče pred sudom.

“Uglavnom se oslanjamo na iskaze svjedoka jer je do materijalnih dokaza teško doći. Vjerovatno postoji određeni strah kod ljudi koji su se vratili u svoja prijeratna boravišta u kojima su doživjeli loša iskustva i nisu spremni da se izlažu riziku”, ističe glavni tužilac.

Međutim, i pored straha svjedoka, kaže Mehmedbašić, Tužilaštvo nije još uvijek tražilo određivanje pritvora za osumnjičene ili optužene zbog toga što procesi traju relativno dugo i što su se svi odazivali pozivima.

“Smatram da se slučajevi ratnog zločina slabo rješavaju jer su mnogi osumnjičeni još uvijek na slobodi. Kako je nekome ko ode na drugu stranu i vidi nekoga ko ga je udarao u logoru?!”, kaže Amra Čorić, građanka Mostara.

U Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru, kaže tužilac Mehmedbašić, nisu tražene ni zaštitne mjere za svjedoke jer ih nisu u mogućnosti ni pružiti. U jednom slučaju kada su zatražili zaštitne mjere, Sud ih nije prihvatio, uz obrazloženje da nisu potrebne.

Mladen Jurišić, predsjednik Kantonalnog suda u Mostaru, tvrdi da nisu u mogućnosti pružiti zaštitne mjere svjedocima zbog nedostatka kapaciteta, kao i zbog toga jer nemaju tehničke mogućnosti za izmjenu slike ili glasa, niti posebnu kabinu za zaštićenog svjedoka, poseban ulaz i slično.

Penava kaže da je, zbog nemogućnosti osiguranja zaštitnih mjera, svjedocima “puna kapa” i najradije bi da se suđenja ne vode pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Svjedoci su, dodaje Penava, jednostavno izloženi pritiscima.

“Svjedoci su mi pričali da su im braća ili sestre optuženih prijetili govoreći: ‘Kako ćeš hodati po ovom gradu?’, ‘Ko će ti riješiti sudbinu muža kojeg tražiš?’…”, kaže Penava, ističući da ne zna da li je Tužilaštvo u Mostaru išta uradilo u vezi s procesuiranjem osoba koje su upućivale prijetnje.

Tužilac Mehmedbašić kaže da još uvijek niko nije prijavio da su nekome upućivane prijetnje.

Za one svjedoke koji se ipak odluče da dadnu izjave, u pravosudnim institucijama ali i u udruženjima kažu da mijenjaju svoj iskaz u odnosu na onaj koji su dali 1995. i 1996. godine.

“Svjedoci jednostavno imaju amneziju u pogledu izvršilaca zločina i tvrde da nisu potpisali ranije date izjave. Voljela bih da se o svjedocima povede računa bez obzira s koje strane dolaze, jer ima i onih slučajeva kada se svjedocima nalaže šta će govoriti”, kaže Penava.

Nezadovoljstvo radom pravosudnih institucija HNK-a ne krije ni Mirko Zelenika, predsjednik Hrvatske udruge logoraša. On ističe da se više puta obraćao Tužilaštvu HNK-a s pitanjima o istragama koje su vodili haški istražitelji za zločine nad Hrvatima u Jablanici, Konjicu i Mostaru, ali nije dobio nikakav odgovor.

“Nismo naišli na razumijevanje tužioca Mehmedbašića. On čak nije ni znao za istrage haških istražitelja u tim gradovima”, kaže Zelenika.

Rješavanje predmeta ratnih zločina na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, smatraju žrtve i građani, doprinijelo bi boljem suživotu i pomirenju.

“Nisam nikada rekla da su mi Hrvati ubili muža, nego osobe koje su optužene za to. Voljela bih dočekati pravu istinu od svjedoka-očevidaca, da kažu ko je ga ubio. Da kažu pravu istinu, da je saznam. Sigurno će samo istina doprinijeti zajedničkom životu i napretku”, naglašava Penava.

Adi Svinjar, građanin Mostara, također smatra da bi procesuiranje ratnih zločina doprinijelo suživotu, ali i ujedinjenju Mostara, jer bi glavni krivci bili iza rešetaka.

“Kada bi se procesuirali ratni zločini, ovi što su na vlasti više ne bi bili na položajima i samim time bi došlo do ujedinjenja grada”, kaže Svinjar.

U nevladinom sektoru koji djeluje u HNK-u podsjećaju na jako lošu situaciju u Mostaru, koja se odnosi na sve nivoe vlasti u ovom gradu.

“Skupština HNK-a je po broju realiziranih tačaka dnevnog reda u 2009. godini bila najgora u BiH. Ovo je rezultat njihovog rada, odnosno nerada, koji govori koliko su se vlasti otuđile od građana”, kaže Majda Behram-Stojanov, glasnogovornica Centra civilnih inicijativa (CCI).

Nevladina organizacija CCI, koja je ujedno i voditelj projekta “Mreže za podršku sudu”, u Hercegovini je proteklih godina pokušala da ukaže na tvrdnju da kantonalni sudovi nisu spremni da procesuiraju ratne zločine, a jedan od razloga je nemogućnost zaštite svjedoka.

Međutim, do sada ništa nije urađeno da se popravi stanje u pravosudnim institucijama i zbog toga je sve manje i manje procesuiranih ratnih zločina.

Dalio Sijah je novinar BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.

Ovaj tekst je urađen kao dio projekta koji podržavaju građani SAD-a putem USAID-a u BiH. Za sadržaj ovog teksta je u potpunosti odgovoran BIRN i on ne mora nužno odražavati stavove USAID-a i Vlade SAD-a.