Ranko Tešanović, nekadašnji pripadnik Stanice policije Kula, kao svjedok Odbranâ ispričao je da su u knjigu ulaza u ovoj ustanovi upisivali “manje grupe ljudi nesrpske nacionalnosti” koje su dovođene i pritvarane u maju 1992. godine.
Kao razlog zašto nisu evidentirali veće grupe ljudi, svjedok je naveo da ih je “vojska ili policija progonila u sami krug Kazneno-popravnog doma Kula”.
Za dešavanja u Kazneno-popravnom domu Kula, Tužilaštvo BiH tereti Radoja Lalovića i Soniboja Škiljevića. Prema optužnici, u Kuli su bili zatvoreni muškarci, žene i djeca, te su držani u nehumanim uslovima i odvođeni na prinudne radove.
Kako se navodi u optužnici, Lalović je do kraja 1992. bio upravnik ove ustanove, a njegov zamjenik je bio Škiljević, koji je od decembra 1992. do kraja 1995. godine i sam obavljao funkciju upravnika.
Svjedok Tešanović je ispričao da je pripadnik policije postao osnivanjem Stanice na Kuli u prvoj polovini aprila 1992. godine. Prije toga, nekoliko dana je radio na “obezbjeđenju imovine zatvora”, što mu je naredio Krizni štab Kasindol.
“Radio sam kao stražar kruga do 6. aprila 1992. godine. Od Fadila Dreke, upravnika Kule, dobio sam usmeno obavještenje da se puste sva osuđena lica. Kada su oni otišli, došli su pripadnici Kriznog štaba i rekli da obezbjeđujem imovinu zatvora”, pojasnio je svjedok, istaknuvši da im se tada na Kuli pridružila vojska.
Prema tvrdnjama svjedoka, pritvorene osobe nesrpske nacionalnosti su jele hranu iz istog kazana kao i ostali na Kuli, a osiguravala ih je policija. Svjedok tvrdi da nije išao u prostorije gdje su bile pritvorene osobe, ali zna da su ih ispitivali pripadnici kriminalističke službe, kod kojih je bila i imovina oduzeta od pritvorenika.
Tešanović tvrdi da ne zna kada je 37 ljudi iz Kasindolske ulice dovedeno i odvedeno s Kule, a za njihovu sudbinu kaže da je čuo iz medija.
Prema optužnici, Lalović i Škiljević “nisu spriječili vojnike da iz logora Kula izvedu zatočenike koji su ubijeni na nepoznatoj lokaciji”, i nisu “poduzeli nijednu radnju na prijavljivanju počinilaca”.
Svjedok je pojasnio da je kao pripadnik policije radio do 31. augusta 1992. godine, kada je uz dozvolu Momčila Mandića, ministra pravosuđa u tadašnjoj vladi Srpske Republike, prešao da radi u zatvoru u Banjoj Luci.
Momčilo Mandić je pred Sudom BiH nepravosnažno oslobođen optužbi za zločine počinjene u Kuli, te drugim zatočeničkim objektima u BiH, koji su, prema navodima optužnice, bili pod njegovom kontrolom.
Na pitanje da pojasni zašto je tražio odobrenje ministra pravosuđa, a ne ministra unutarnjih poslova, svjedok je kazao da je “bio dobar s Mandićem”.
“Razgovarao sam sa Radojem Lalovićem, kojeg sam poznavao odranije. Znao sam da je dobar s Mandićem, pa mi je i on pomogao da pređem u Banju Luku”, kazao je svjedok, istaknuvši da ne zna šta je Lalović radio na Kuli.
Svjedok je rekao da je u maju 1992. godine optuženog Škiljevića pitao šta radi na Kuli, a on mu je odgovorio: “Ništa, hodam gore-dole zajedno sa drugim radnicima po Ekonomiji.” Poslije toga, kazao je svjedok, Škiljević je negdje otišao, a on je “iz priča čuo” da je u pitanju bio Centralni zatvor Sarajevo.
Nastavak suđenja zakazan je za 1. oktobar 2009. godine.
