Kovać: Neki drugi krivac

Odbrana Ante Kovaća, u više od osam mjeseci trajanja dokaznog postupka, nastojala je opovrgnuti navode optužnice kojima mu se na teret stavlja ratni zločin počinjen u Vitezu.

Neki od svjedoka tvrdili su da dio odgovornosti koja se optužnicom pripisuje Kovaću stoji na Mariju Čerkezu, koji je odslužio kaznu od šest godina zatvora izrečenu nakon suđenja u Haagu.

Sam Čerkez, koji navodno živi u Hrvatskoj, pozvan je da svjedoči, ali se nije odazvao.

Iznošenje završnih riječi počet će 1. jula 2009. godine, kada će se Sudskom vijeću obratiti tužilac Tužilaštva BiH, a pet dana kasnije će isto uraditi Odbrana i optuženi.

Tužilaštvo BiH smatra da je Kovać bio komandant Brigadne vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) tokom 1993. godine u Vitezu, te da je naređivao i odobravao zatvaranje civila Bošnjaka u prostorije Radničkog univerziteta, kinosale i SDK-a. Optužnica ga tereti i za silovanje dviju žena, koje su dale iskaze kao zaštićene svjedokinje A i B.

“Nisam izdavao naloge, niti sam odvodio civile na kopanje rovova. Moguće da je nekada Vojna policija služila da otprati te civile do mjesta gdje su kopali”, kazao je optuženi Kovać tokom svjedočenja u svoju korist.

Kovać je negirao i da je silovao dvije žene, pojasnivši da je svjedokinju A “odveo u jednu muslimansku porodicu, kako bi je spasio”.

“Vjerujem da je silovana, ali s tim nemam nikakve veze”, kazao je Kovać.

Također je ustvrdio da u vrijeme hapšenja u Vitezu, u aprilu 1993. godine, nije zapovijedao Vojnom policijom Viteške brigade HVO-a, nego da je bio “desetnik u Vojnoj policiji”, što znači da je “zapovijedao jednom desetinom koja je brojala oko sedam vojnika”.

“Brigadna policija je imala četiri desetine u aprilu. Zapovjednik Brigadne policije bio je izvjesni Ivo Petrović”, kazao je Kovać.

Također je rekao da je, tokom maja iste godine, oko mjesec dana bio na bolovanju, da bi tek po povratku bio imenovan za zapovjednika Brigadne vojne policije.

Odbrana je saslušala i Kovaćevog sina Dejana, koji je rekao da nije mogao ni pretpostaviti da će njegov otac biti uhapšen jer je “uvijek imao korektan i zaštitnički odnos prema Bošnjacima”. Također je kazao da je “cijeli Vitez” bio šokiran njegovim hapšenjem.

Dejan Kovać je rekao da je 1993., kada su počinjeni zločini koji se tretiraju optužnicom, imao 14 godina.

Sin optuženog je u sudnici kazao i da je njegov otac početkom rata mobiliziran u vojsku HVO-a, te da je radio u sklopu “neke vojne policije” ispred kinosale u Vitezu.

Prema njegovom iskazu, sukobi između HVO-a i Armije BiH u Vitezu su počeli u aprilu 1993. godine, dok se veliki broj Bošnjaka “sakrivao po kućama na hrvatskoj strani”.

“Čak je u našoj kući bilo par porodica Bošnjaka. Mi kao djeca nismo pravili nikakvu razliku i igrali smo se. U kući malo niže naše, bilo je još više tih porodica. Otac je uvijek bio jako korektan prema njima i branio ih, jer je bilo grupa nekih koji su maltretirali te ljude”, kazao je Dejan Kovać.

“Sukob je počeo 16. aprila 1993. godine, a tada je nastupio opći kaos. Masa ljudi je došla iz okolnih sela, Hrvati kojima su kuće spaljene. Bili su frustrirani i ljuti na Bošnjake. Neko od zapovjednika donio je odluku da se skloni određeni broj Bošnjaka, i smješteni su u Dom kulture, SDK i jedan dio u veterinarsku stanicu. Tamo ih je čuvala Vojna policija”, kazao je svjedok Mario Raić.

U ovim objektima je, smatra Tužilaštvo, bilo zatočeno više od 250 civila, koji su boravili u nehumanim uslovima, a mnogi su odvođeni na linije razgraničenja, gdje su bili prisiljeni kopati rovove.

Kao svjedoci Odbrane iskaz su dali i bivši zatočenici iz Viteza, a među njima i Mahmut Tuco, koji je rekao da je u prostorijama Doma kulture u Vitezu nakon hapšenja zadržan 12 dana. Tuco je za Kovaća rekao da su “veliki prijatelji”, da je “dobar čovjek”, te da je iznenađen što je uhapšen.

“Ne znam ni ko je dovodio civile u prostorije Radničkog univerziteta. Nisam vidio zapovijed optuženog Kovaća. Mi smo ih samo smještali, govoreći im u koju prostoriju da uđu”, kazao je Slavko Vidović, bivši pripadnik Brigadne vojne policije.

Vidović tvrdi da je “to bio sistem“, pojašnjavajući da su oni koji su dovodili ljude u prostorije kina ili Radničkog univerziteta tražili od njih i da obavljaju radove.

I svjedok Ivica Rajić tvrdi da Brigadna vojna policija nije imala ovlasti nad zatvorenicima, već da su njeni pripadnici radili na “obezbjeđenju zapovjedništva ili su išli na liniju”.

“Ono što smo radili u Brigadnoj policiji određivao je Mario Čerkez, tadašnji zapovjednik Viteške brigade. Niko drugi. Zapovjednik Brigadne policije u aprilu 1993. godine bio je Ivo Petrović, a nekad u julu iste godine izabrali smo Antu Kovaća”, prisjetio se Rajić.

Slično je rekao i svjedok Vladimir Šantić, koji je u Haagu osuđen na 18 godina zbog zločina počinjenih u Lašvanskoj dolini, ali je pušten na prijevremenu slobodu u februaru ove godine.

Šantić je ustvrdio da su civili u Vitezu 1993. godine privođeni na osnovu naredbi koje su “mogli izdati Tihomir Blaškić ili Mario Čerkez”.

“Za Antu Kovaća znam da je bio pripadnik Brigadne vojne policije, te njen zapovjednik, ali ne znam u kom periodu. Ja sam bio zapovjednik jedne od postrojbi Vojne policije, ali nisam mogao Kovaću izdavati naredbe”, rekao je Šantić.

Zapovjednik Viteške brigade HVO-a 1993. godine bio je Mario Čerkez.

Tihomir Blaškić, nekadašnji zapovjednik Operativne zone Središnja Bosna, također je osuđen pred Haškim tribunalom, na devet godina zatvora, za zločine počinjene na području Lašvanske doline.

Na početku svjedočenja, Šantić je potpisao izjavu u kojoj navodi da neće svjedočiti dok se Mario Čerkez ne pojavi pred sudom. Nakon upozorenja Sudskog vijeća, Šantić je odgovorio na nekoliko pitanja.

“Od 16. aprila do 9. maja 1993. godine civile je mogla privoditi Vojna policija, ali pod zapovjedništvom zapovjednika brigade Marija Čerkeza”, kazao je Šantić.

Za Kovaća je svjedok rekao da ga je samo jedanput vidio, i to u augustu 1993. godine, kada su neki vojnici HVO-a napali ranjenika bošnjačke nacionalnosti koji se nalazio u ratnom Domu zdravlja Vitez. Šantić je istakao da mu je Kovać pomogao da rastjeraju te vojnike, pa su ranjenika, koji je primao infuziju, odveli u zatvor u Kaoniku.

Iskaz je dao i Paško Ljubičić, koji je, nakon što je iz Haškog tribunala prebačen na daljnje procesuiranje u BiH, priznao krivnju i postigao sporazum te je osuđen na 10 godina.

Ljubičić tvrdi da su pripadnici Brigadne vojne policije Viteške brigade radili sve zadatke koje im je izdao zapovjednik Mario Čerkez.

Svjedok Odbrane Stipo Čeko, nekadašnji pomoćnik zapovjednika za logistiku Viteške brigade, kazao je da je “vidio civile muslimanske nacionalnosti u prostorijama kina”, ali tvrdi da “nije vidio ko ih je privodio”.

“Mislim da su civile u kinosalu privodili pripadnici Djelatne vojne policije, civilne policije i još nekih postrojbi. Znam da Brigadna vojna policija nije učestvovala u privođenju”, kazao je Čeko.

Svjedokinja Ankica Pranjković, koja je 1993. godine bila sekretarica zapovjednika Viteške brigade, tvrdi da je prekucavala izvještaj u kojem se navodi da su “privedene tri osobe nakon što je zaustavljeno vozilo Crvenog križa”.

“Izvještaj je trebao potpisati zapovjednik brigade Mario Čerkez ili njegov zamjenik, ali tu nisu bili prisutni, pa sam zamolila Kovaća da to potpiše”, kazala je Pranjković.

Prema optužnici, Kovać je 28. augusta 1993. godine naredio da se zaustave i privedu pred Zapovjedništvo Vojne policije “tri bolesne osobe” koje je Međunarodni komitet Crvenog križa trebao prevesti u Zenicu.

Boško Pavlič, ljekar koji je pregledao “tri bolesne osobe”, kazao je da je “Kovać bio u pratnji sanitetskog vozila kojim su one prevezene u ratnu bolnicu”.

Među tim osobama bila je i zaštićena svjedokinja za koju Tužilaštvo BiH tvrdi da ju je optuženi silovao.
Svjedočenja u vezi sa silovanjem odvijala su se bez prisustva javnosti.

Antu Kovaća su pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili 30. januara 2008. i od tada se nalazi u pritvoru. Dokazni postupak Odbrane počeo je 17. novembra 2008. godine.

U toku dokaznog postupka Odbrane, Kovać je otkazao povjerenje jednom advokatu, te je imenovan drugi, koji ga je također branio po službenoj dužnosti.

Sam tok suđenja je prekidan u više navrata jer se Kovać od marta ove godine žalio na zdravstveno stanje. U jednom dijelu dokaznog postupka Odbrana je tražila i da se proces vrati na početak “jer je prošlo više od 30 dana između dvaju posljednjih ročišta”.

Sudsko vijeće odbilo je prijedlog rekavši da Sud nije odgovoran za odlaganje, “već se to desilo usljed lošeg zdravstvenog stanja optuženog”.

Vijeće je naložilo liječnicima da pregledaju optuženog te zatražilo njihov nalaz i mišljenje o njegovom zdravstvenom stanju. Vještaci koji su ga pregledali zaključili su da je “pretresno sposoban”.

Ipak, Kovać je i nakon toga rekao da se ne osjeća sposobnim.

“Sposoban sam samo da umrem. Ne osjećam se dobro, imam vrtoglavice, glavobolje…”, kazao je optuženi.

“Njegov problem je više psihosomatske prirode”, pojasnila je jedna od doktorica koje su pregledale optuženog.

Tokom suđenja Odbrana je tražila i da se Kovać brani sa slobode, te je ponuđeno jamstvo u iznosu od 700.000 KM, na koliko je procijenjena imovina koju posjeduju sin i kćerka optuženog. Vijeće je ovo odbilo uz obrazloženje da ne može “prihvatiti iznose vrijednosti ponuđene imovine zbog toga što nije potkrijepljena relevantnim dokazima”.

Erna Mačkić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ovo sedmično online izdanje.