Melisa Bajrić, svjedokinja Tužilaštva, ispričala je pred Sudom BiH kako su joj otac i brat u maju 1992., kada je ona imala 16 godina, odvedeni u logor Keraterm, da bi par mjeseci poslije toga nestali. Kako je rekla, odveli su ih “policajci iz Prijedora”.
“Krajem jula 1992. godine prebačeni su za Trnopolje, a meni je otac poslao poruku. Tamo sam im svaki dan išla u posjetu. Sve do zadnjeg dana, 20. augusta 1992. godine, kada sam ih posljednji put vidjela”, ispričala je Melisa.
Svjedokinja je u sudnici prepoznala dvojicu optuženih, Zorana Babića i Ljubišu Četića, rekavši da su oni bili pripadnici interventnog voda policije Prijedor.
Njih dvojica su zajedno s Damirom Ivankovićem, Gordanom Đurićem, Miloradom Radakovićem, Miloradom Škrbićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem optuženi da su, kao pripadnici Stanice javne bezbjednosti Prijedor i interventnog voda policije iz tog grada, 21. augusta 1992. godine sudjelovali u pratnji konvoja civila, Hrvata i Bošnjaka, te da su na planini Vlašić izdvojili i strijeljali oko 200 osoba.
Svjedokinja se prisjetila kako je 20. augusta 1992. godine, “pored Pošte u Prijedoru”, srela izvjesnog Dragoljuba Gligića, “pripadnika interventnog voda policije”, koji je poznavao njenog oca. On ju je “upozorio” da njen otac ne bi smio napustiti logor Trnopolje konvojem koji izlazi narednog jutra.
“On mi je kazao da se sprema svašta, da to sprema interventni vod i da će se desiti čišćenje konvoja. Kazao mi je da neće dobro da prođe, te da oni ne bi trebali krenuti tim konvojem. Ja sam ocu i bratu to isti dan prenijela. Sutradan ih više nije bilo. Saznala sam da su otišli u konvoju”, rekla je Bajrić.
Kako je Bajrić ispričala, naknadno je saznala “od tetke Namke Ramić, koja je bila u istom konvoju”, da je izvjesni Dado Mrđa ušao na planini Vlašić te izveo njenog oca i brata, “nakon čega su se vani čuli pucnjevi i vriska”.
Darko Dado Mrđa bio je pripadnik Interventnog voda. Osuđen je u Haagu 2004. godine na 17 godina zbog saučešća u zločinu na Korićanskim stijenama.
“Tetka je rekla da oni koji nisu izvedeni nisu mogli gledati šta se dešava jer je jedan pripadnik interventnog voda stajao i držao zatvorenu ceradu”, kazala je Bajrić.
Na ovom ročištu Tužilaštvo je saslušalo i Nenada Krejića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Kneževo. On je kazao da je tokom jula i augusta 1992. godine viđao “veliki broj konvoja koji su prevozili građane Sanskog Mosta, Prijedora i Ključa” ka liniji razgraničenja u Travniku.
“Posmatrao sam te konvoje kao građanin, jer mi, kao lokalna policija, nismo imali ništa s njima. O nesretnom slučaju sam čuo dva dana nakon što se dogodio, kada mi je dežurni saopštio da su iz Centra službi bezbjednosti (CSB) u Banjoj Luci javili da su pripadnici policije iz Prijedora, sprovodeći konvoj, pobili određeni broj ljudi na lokalitetu Korićanske stijene”, kazao je Krejić.
Ovaj svjedok je ispričao i da je bio na Korićanskim stijenama nakon masakra i da je vidio “oko 150 leševa, koji su razbacani preko provalije ispod stijena”, te da je potom kontaktirao specijalni vod policije Kneževo.
“Od tih policajaca sam saznao da su vidjeli taj konvoj po njegovom povratku, te da su im se pripadnici policije Prijedor hvalili time šta su uradili, pokazivali im novac i zlato koje su uzeli od žrtava, te da je jedan od policajaca čak rekao da je ‘obezbijedio sebi i djeci budućnost’”, kazao je Krejić.
Krejić tvrdi da je o svemu što je saznao obavijestio načelnika CSB-a Banja Luka, Stojana Župljanina, koji je potom organizovao sastanak pripadnika vlasti i policije u Kneževu i Prijedoru.
“Na sastanku, Prijedor su predstavljali Stakić, kao predsjednik opštine, i Simo Drljača, kao načelnik policije. Oni su rekli da ono što se desilo nije problem jer mi smo Srbi, a oni muslimani, i predlagali su da se sve to sakrije. Župljanin je stao na našu stranu i rekao da se to ne može sakriti, i čak je izvadio depešu koju je napisao Radovan Karadžić i u kojoj se nalaže da se predstavnici iz ravnice i planine, a misililo se na Prijedor i Kneževo, dogovore o asanaciji terena”, rekao je Krejić.
Stojan Župljanin i Radovan Karadžić trenutno čekaju početak suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u Haagu, a Milomir Stakić je osuđen na 40 godina zatvora. Drljača je poginuo kada su pripadnici SFOR-a pokušali da ga uhapse jer je za njim bila raspisana međunarodna potjernica zbog ratnih zločina.
Prema iskazu ovog svjedoka, pet dana nakon strijeljanja služba bezbjednosti policije Kneževo pronašla je jednog od 12 preživjelih kako luta šumom, “dezorijentisan i nerazumljiv”. Njega je Krejić lično, tvrdi, odvezao do CSB-a Banja Luka i predao Stojanu Župljaninu.
“Nije mi poznato konačno kako je riješen problem ukopa tijela, da li se to miniralo ili spalilo, ali mislim da nisu vađeni s tog prostora”, kazao je svjedok.
Naredno ročište zakazano je za 21. april 2009. godine.
