This post is also available in: English
Avdo Pizović, svjedok Tužilaštva BiH, govorio je o dešavanjima u logoru na Kuli kraj Sarajeva, gdje je bio zatočen, istaknuvši da je tamo “viđao optužene Lalovića i Škiljevića”.
“Lalović je bio upravnik, a Škiljević zamjenik. Čuo sam da se tako oslovljavaju”, kazao je svjedok, dodavši da je na Kuli osjećao “neku sigurnost” kada je tu bio Lalović.
Optužnica tereti Radoja Lalovića i Soniboja Škiljevića za učešće u zločinima počinjenim tokom 1992. godine u Kazneno-popravnom zavodu “Butmir” na Kuli, gdje je, smatra Tužilaštvo, prvooptuženi bio upravnik, a drugooptuženi njegov zamjenik. U Kuli su, navodi se u optužnici, u nečovječnim uslovima boravili muškarci, žene i djeca.
Pizović je ispričao da je uhapšen 17. maja 1992. godine u Hadžićima, te je nekoliko dana bio zatvoren u različitim objektima, da bi potom, zajedno sa 280 zatvorenika, bio odveden u kasarnu u Lukavici, gdje je proživio “patnje koje nije mogao zamisliti”.
“Tukli su nas i maltretirali. Izdvojili su 48 zatvorenika, čitajući neka imena sa spiska, i odveli ih u drugi paviljon. Poslije sam vidio krvave zidove, pendreke…”, prisjetio se svjedok.
Nakon kasarne u Lukavici, kako je svjedok dalje ispričao, 26. ili 27. jula 1992. godine, sa oko 50 zatvorenika, prebačen je na Kulu, gdje je “zatvoren u sobu 5”.
“Imali smo osam kreveta u sobi 5. Po četvorica smo spavali na krevetu ili između kreveta. Nismo imali grijanje, higijenski uslovi su bili nikakvi. Za sedam mjeseci ni jedanput se nisam okupao”, ispričao je Pizović, te dodao da ga je jednom prilikom stražar Neđo Pandurević udario jer nije mogao ići na obavljanje radova.
Prema iskazu ovog svjedoka, na Kuli je umro 35-godišnji zatvorenik Izet Ramić, koji je “najvjerovatnije dobio trovanje od hrane”. Pizović je istakao da su u početku jeli “prokislu hranu koja je stajala dva ili tri dana”, te da se kasnije “popravila”, kada su dobivali četvrtinu hljeba i “neki namaz”.
Drugi svjedok bio je Munib Isić, bivši zatočenik s Kule, koji je također istakao da je viđao Lalovića, “koji je bio upravnik”, te Škiljevića, koji mu je bio zamjenik.
Isić je ispričao da su higijenski uslovi kao i ishrana u Kuli “bili loši”, te da je odvođen na “prinudne radove”. Tokom obavljanja radova, kako je ispričao, 6. oktobra 1992. godine je ranjen, te mu je u bolnici Kasindol ukazana pomoć.
Kulu je, kako je rekao, napustio početkom februara 1993. godine.
Suđenje se nastavlja 1. aprila 2009. godine.
