Drugo ime za strah

Piše: Merima Husejnović

Stanovnici sarajevskog naselja Grbavica, oni koji su tamo bili za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine, i danas se sa strahom prisjećaju Veselina Vlahovića zvanog Batko. Zbog sumnji da je počinio ratne zločine, za Batkom tragaju pravosudni organi Crne Gore i Bosne i Hercegovine, i to već godinama, ali bezuspješno.

Početkom oktobra 2008. godine Državni sud u Sarajevu je, na zahtjev Tužilaštva BiH, izdao nalog za raspisivanje potjernice za njim, te mu “odredio pritvor”.

Tužilaštvo BiH pretpostavlja da se Vlahović nalazi u Crnoj Gori, što tamošnje vlasti negiraju, ističući da je i u ovoj zemlji na snazi potjernica za njim – zbog bjekstva iz zatvora gdje je služio kaznu za razbojništvo, te zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području BiH.

“Ulijevao mi je strah. Kad se pojavi, ja se zaledim. Jednom sam ga vidjela. Okrenem se, on stoji. Ja umrla, pa oživjela”, prisjetila se jednog od susreta sa Vlahovićem Sarajka sa Grbavice koja nije željela da njeno ime objavljujemo.

Ona je preživjela susret s Batkom, ali, prema tvrdnjama sagovornika Justice Reporta, mnogi koje je odveo nikada se nisu vratili.

“Iz moje zgrade je u junu 1992. godine odveo jednog Alagića. On je ubijen”, kaže R.T., koji je također u to vrijeme živio na Grbavici.

Jedan od svjedoka u Haagu, bivši funkcioner Srpske demokratske stranke (SDS), Batka je nazvao “naoružanim čudovištem”. Ono što je radio tokom rata opisano je dijelom i u knjizi Balija bivšeg srpskog vojnika Božidara Debelonogića.

Teror po zgradama

Veselin Vlahović Batko početkom 1992. godine živio je u sarajevskom naselju Grbavica. Ovo naselje, s lijeve strane rijeke Miljacke, bilo je pod kontrolom snaga Vojske Republike Srpske od proljeća 1992. do januara 1996. godine.

Grbavica je u presudama Tribunala u Haagu opisana kao linija sukoba.

U optužnicama Haškog tužilaštva spominje se i da je na ovom području bilo zatočeničkih objekata – u “Šoping centru”, u garažama i podrumima zgrada, te u prodavnici “Digitron-Buje”.

Zbog ovakvog stanja, mnogi stanovnici Grbavice željeli su prijeći u drugi dio grada, pod kontrolom Armije BiH, što je nekima i uspjelo. Bošnjaci i Hrvati koji su bili na Grbavici pričaju da su bili zatočenici u svom domu, a neki i primorani da rade u “radnim vodovima”.

“Tek sam 30. marta 1995. godine razmijenjena. Nisu mi dali izaći. Trebala sam im da radim”, priča Sarajka čiji je identitet poznat redakciji.

Porodica Jukić prošla je torturu na Grbavici. Uspjeli su prijeći s druge strane rijeke u junu 1992. godine.

“Napustio bih Grbavicu na vrijeme, ali nisam mogao primijetiti šta im je bila namjera. Autobuse su postavili, zatvorili Grbavicu i počeo je teror po zgradama”, prisjeća se Ante Jukić.

Iako nije jedini koji je zlostavljao civile na Grbavici, Batko je, čini se, onima koji su preživjeli ostao u najgorem sjećanju. Njegovo ime spominje se i u presudama Haškog tribunala. Tako se u nepravosnažnoj presudi Momčilu Krajišniku, kojom je osuđen na 27 godina, navodi da je tokom pretresa stanova na Grbavici “od juna do septembra 1992. godine jedan naoružani čovjek po imenu Batko silovao tri žene”.

U istoj presudi stoji da je u junu i julu 1992. godine “Batko počinio nekoliko krivičnih djela, uključujući pljačku i krađu”.

Prema dostupnim informacijama, Vlahović nije boravio na teritoriji BiH već 15 godina, a za njim je raspisana međunarodna potjernica zbog sumnje da je počinio ratni zločin. Ipak, žrtve koje su preživjele rat na Grbavici i danas se plaše da govore o njemu.

Justice Report je kontaktirao više osoba iz ovog sarajevskog naselja, od kojih su neke, kako saznajemo, žrtve silovanja, ali veliki broj njih nije pristao na razgovor, strahujući i od samog podsjećanja na 1992. godinu.

Iako se i sam boji, te nije želio da mu navodimo puno ime u tekstu, R.T. je ipak pristao govoriti o Vlahoviću, istaknuvši da će ga “goniti do nebesa ako bude mogao”, jer mu je “skratio deset godina života”.

“Bojim se da govorim, jer neki mi kažu da su Batka nedavno vidjeli u Lukavici”, govori R.T., kojem je, kako kaže, u junu 1992. godine Batko došao u stan sa izvjesnim Ždraletom.

“Poveli su me u štab. Htio sam uzeti kaput, ali rekli su da mi neće trebati. Odmah sam znao da je gotovo. Oni su rekli da idem na Pale, ali ne bih ja sigurno dalje od Vraca, na Vracama su oni ubijali”, prisjetio se R.T.

Ipak, R.T. je uspio preživjeti, pobjegavši iz auta kojim su ga su željeli prevesti, a koji se pokvario u blizini njegove zgrade. Dvanaest dana R.T. se krio u potkrovlju zgrade, mijenjajući sa komšijama cigarete za hljeb kako bi preživio.

“Svaki dan su oni dolazili i tražili me. Komšije Vojo i Radovan su me željeli spasiti i govorili su da mi niko drugi ništa neće, samo se trebam čuvati Batka i Ždraleta”, ispričao je R.T., koji je početkom jula 1992. godine napustio Grbavicu.

Novinarski zapisi

O Batku svjedoči i Edina Kamenica, novinarka dnevnog lista Oslobođenje, koja se nakon rata vratila da živi na Grbavici. Kamenica je u novembru 1993. godine, kada je prešla rijeku, napisala seriju članaka pod nazivom “Tihi nestanci sa Grbavice i Vraca”, u kojima je prenijela svjedočenja ljudi kojima je Vlahović odveo članove porodice.

Međutim, tek će tada, na kraju 1993. godine, Kamenica saznati da je početkom rata Batko bio i na njenim vratima.

“U svojim tekstovima pravila sam analizu njegove ličnosti i u posljednjem nastavku sagovornik je bio njegov trener, jer on je bio bokser. Našli smo se i trener mi je donio njegove slike. Tada sam vidjela da je to čovjek koji je bio meni na vratima”, prisjetila se Kamenica.

Susreta sa Vlahovićem i danas se dobro sjeća, te govori kako joj je na vrata došao kada je u stanu bila s majkom i komšinicom, te se raspitivao “ima li ovdje Turaka”.

Anti Jukiću sa Grbavice 1992. godine Batko nije dolazio na vrata. Ipak, kada je tijelo njegovog brata Josipa, sa tijelima još 27 ljudi, pronađeno u masovnoj grobnici na Trebeviću, čuo je priče o tome da ga je Batko ubio u “Digitronu”.

Jukić i danas traga za bilo kakvom informacijom koja će dovesti do osobe koja je odvela i ubila njegovog brata. Ističe kako nema puno uspjeha, budući da se njegove komšije boje pričati o tome.

“Ima ovdje ljudi koji su na Grbavici ostali do kraja rata, samo što oni ne daju izjave. Oni se još boje. Ima živih i iz te grupe koja je odvedena, ali niko neće da priča, ljudi se boje. Jedan od njih je trebao biti glavni svjedok na suđenju, ali nije želio. Oni se boje, ali ja se ne bojim. Život je jedan”, kazao je Jukić.

Kada je Batko napustio Grbavicu sagovornici Justice Reporta ne mogu se tačno sjetiti. Edina Kamenica ističe da je to moglo biti krajem 1993. godine.

“Navodno krajem 1993. godine njega više nije bilo. Ali ne vjerujem u potpunosti u to. Skučeni u svojim zatvorima, stanovnici nisu mogli dati tačnu informaciju o tome”, govori Kamenica.

Istrage i potjernice

Ipak, o dešavanjima u naselju Grbavica u kojima je učestvovao i Batko govorili su proteklih godina njegovi bivši saborci, kao i visoko rukovodstvo SDS-a.

“On je bio naoružano čudovište. Patološki tip”, kazao je za Vlahovića Radomir Nešković, bivši potpredsjednik Izvršnog odbora SDS-a, svjedočeći u Haagu. “Željeli smo da oslobodimo Grbavicu od ovog čovjeka, ali on bi se uvijek vraćao i terorisao stanovnike”, dodao je.

Božidar Debelonogić, bivši srpski vojnik sa Grbavice, u knjizi Balija, koju je napisao 1997. godine, čitavo poglavlje posvetio je Vlahoviću.

“Batko Crnogorac najviše je volio voziti auta i ubijati muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente”, stoji između ostalog u ovoj knjizi.

U Tužilaštva BiH ističu da su istragu protiv Vlahovića, kojeg sumnjiče za 54 krivičnopravne radnje počinjene na Grbavici, preuzeli 2005. godine. Do tada je Vlahović bio u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, koje je od crnogorskih vlasti više puta tražilo njegovo izručenje. Potjernicu su raspisali tek ove godine, a optužnica još ne postoji.

Vlasti u Crnoj Gori zahtjeve za izručenje godinama odbijaju pozivajući se na Ustav, koji zabranjuje izručenje vlastitih državljana.

“Tačno je da Ustav zabranjuje izručenje crnogorskih državljana drugoj državi, osim u skladu sa međunarodnim obavezama, koje podrazumijevaju postojanje međunarodnog ugovora na tu temu s drugom državom. Takav ugovor sa BiH vjerovatno ne postoji”, istakla je za Justice Report Tea Gorjanc-Prelević iz crnogorske nevladine organizacije “Akcija za ljudska prava”.

U vrijeme kada je sarajevski sud prvi put tražio njegovo izručenje, Vlahovićeva lokacija bila je dobro poznata, budući da je u crnogorskom zatvoru služio troipogodišnju kaznu za razbojništvo i nasilno ponašanje. Dvije godine poslije, 2001., on bježi iz zatvora u Spužu, Crna Gora, te mu se od tada gubi svaki trag.

Od BIRN-ovih saradnika iz Crne Gore Justice Report saznaje da nakon Vlahovićevog bijega nikada nije objavljeno ništa u vezi sa njegovim eventualnim povratkom u ovu zemlju, iako postoje „sumnje i nepotvrđene informacije da povremeno boravi u Crnoj Gori“.

U Tužilaštvu BiH nisu mogli odgovoriti na pitanje da li Vlahović posjeduje i bh. državljanstvo, te kako će postupati ukoliko on u skorije vrijeme bude uhapšen u Crnoj Gori ili nekoj drugoj zemlji.

“Sva pitanja u smislu hoće li ovo Tužiteljstvo uraditi neku procesnu radnju, rješavat će se kada budemo u takvoj poziciji da se o tim radnjama može odlučivati”, saopćeno je iz ove institucije.

Iako se istrage protiv Vlahovića vode kako u BiH, tako i u Crnoj Gori, još uvijek nije podignuta optužnica protiv njega.

“Sve je to ostalo u nekim pravnim nejasnoćama, nezavršenostima. Svi govore o tome da vode istragu, i to poslije toliko godina, poslije takvih zločina i toliko svjedoka. Sad je pitanje koji su od njih ovdje i da li su uopšte živi i jesu li spremni da govore”, ističe Kamenica, koja godinama prati sve u vezi sa slučajem Veselina Vlahovića.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Report-a. [email protected]. Justice Report je sedmična online BIRN publikacija.