Gasal i ostali: Svakonoćne strahote

godine.

Ivica Đikić, bivši dragovoljac Hrvatskog vijeća obrane (HVO), na suđenju za zločine počinjene u Bugojnu kazao je kako se u julu 1993. godine, “skupa sa cijelom Prvom bojnom HVO-a”, predao snagama Armije BiH (ABiH), te je zatvoren u “garažu u gradu”.

Prema Đikićevom iskazu, cijela grupa od “oko 50 bojovnika” prebačena je iz garaže u Kloster časnih sestara, gdje su ostali oko pet dana, da bi potom bili izmješteni u Gimnaziju Bugojno.

“U podrum Gimnazije došao je po nas četvoricu Nijaz Bevrnja. Sa mnom su bili Josip Ćubela, Jozo Anđić i Drago Hrkaš. Odvedeni smo na kat, gdje su nas vojnici ABiH vezali za radijatore i pretukli. Kada su vojnici izašli, Ćubela i Anđić uspjeli su pobjeći, ponudili su i nama da pobjegnemo, ali ja nisam smio. Kada su se vojnici vratili, Hrkaš i ja dobili smo još gore batine”, prisjetio se Đikić.

Tužilaštvo tereti Nisveta Gasala, Musajba Kukavicu, Enesa Handžića i Senada Dautovića za zločine nad civilima Hrvatima koji su tokom 1993. i 1994. godine bili zatočeni u garažama i logorima u Bugojnu.

Gasal i Kukavica se terete kao odgovorni za funkcionisanje logora “Iskra”, dok se Enes Handžić i Senad Dautović, bivši pripadnici ABiH, terete za učešće u “planiranju i zarobljavanju civila” u Bugojnu.

Đikić je kazao da je “nakon izvjesnog vremena” iz Gimnazije prebačen u “podrum policijske stanice” u Bugojnu, gdje ga je čuvao Musajb Kukavica.

“Ovom prilikom bih se zahvalio Kukavici jer je bio izuzetno korektan prema meni. On je govorio mojoj ženi da dolazi kada je on tu, i dozvoljavao joj da mi daje hranu i odjeću. Ne znam kakav je bio na stadionu, ali prema meni je bio korektan”, kazao je Đikić.

Ljuban Živko, drugi svjedok Tužilaštva, koji je tokom ratnog perioda bio pripadnik Vojne policije HVO-a u Bugojnu, rekao je u sudnici da je 18. jula 1993. godine, “nakon napada Muslimanskih oružanih snaga (MOS), uhapšen i odveden u Sportski centar”.

“Sutradan su me pokupili iz tog centra i prebacili u Salon namještaja. Tamo je voda bila do koljena, stajali smo na nekim paletama, skoro 70 ljudi je bilo tu unutra. Svaku noć su se strahote dešavale, to je bilo normalno. Obavezno su dolazili i prozivali ljude, a potom bi se s kata čuli jauci, koje je cijeli grad mogao čuti”, opisao je Živko.

Prema iskazu ovog svjedoka, u augustu 1993. godine prebačen je na stadion “Iskra” u Bugojnu, gdje je “čuo da je Gasal upravnik logora, a Kukavica pisar”.

“Kukavica je sve pisao i imao bilješke i spiskove. On je taj koji je vodio kada ko negdje treba ići. Tako je bilo i kada sam ja odveden na prve linije bojišnice prema Gornjem Vakufu da kopam rovove”, kazao je Živko, koji je dodao da se na stadion vratio tek nakon tri mjeseca boravka u Gornjem Vakufu.

“U tom logoru na stadionu nije bilo nikakvih uvjeta, tu je cirkus bio. Mi smo mokri bili, Bože sačuvaj”, dodao je Živko i rekao da je razmijenjen 19. marta 1994. godine.

Treći svjedok na ovom ročištu, Viktor Maros, bivši pripadnik Treće bojne HVO-a, također je nakon predaje snaga HVO-a u Bugojnu pritvoren u Srednjoškolskom centru i Salonu namještaja, gdje je vidio “tuče i prozivanja”.

“Nakon oko pet dana u Salonu, prebačen sam u školu ‘Vojin Paleksić’. Tamo su mi prijetili i šamarali me, ali nisam bio ozbiljno pretučen. Zatim su nas sviju, oko 200 ili 300, prebacili u logor ‘Iskra’ na stadionu”, kazao je Maros.

Svjedok je kazao da mu je poznato da je Nisvet Gasal bio upravnik logora, a Musajb Kukavica komandir straže, koji je “vršio jutarnje prozivke”.

Nastavak suđenja zakazan je za 14. januar 2009. godine.