“Imala sam noćne more. Bilo me je strah ostati sama kod kuće, osjećala sam nervozu, zaboravnost… Ponekad sam stalno provjeravala samu sebe. I danas kada pratim neko suđenje za ratne zločine, navečer sanjam kako bježim od njih”, priča Midheta Orelj.
Njena priča je tipična ilustracija posttraumatskog stresnog poremećaja(PTSP) od kojeg pate mnogi građani BiH što su preživjeli rat. Koliko zaista ima oboljelih, ne zna se. Liječnici kažu da mnoge osobe ne traže pomoć čak i kada su svjesne da imaju simptome PTSP-a.
To potvrđuju i u Ministarstvu ljudskih prava BiH, gdje kažu da se malo pacijenata javlja u centre koji im mogu pružiti pomoć, a kojih u BiH, prema podacima, ima oko 50.
Stručnjaci pak tvrde da, kako vrijeme prolazi, broj oboljelih se povećava kako zbog teškog života u postratnoj zemlji, tako i jer ne traže pomoć na vrijeme.
Određena ispitivanja o tome koliko ljudi u BiH pati zbog ratnih trauma ipak postoje. Tako dostupni podaci kažu da je 15 posto građana Federacije BiH i 16 posto Republike Srpske pretrpjelo psihičke traume.
Broj traumatiziranih osoba u BiH, kako ističe Augustina Rahmanović iz nevladine organizacije “Vive žene” iz Tuzle, teško je utvrditi jer ih je “društvo stigmatiziralo”, zbog čega se teže odlučuju javno priznati da imaju problem, te zatražiti pomoć.
“Mnogo je više onih koji imaju PTSP ali se boje da ne budu etiketirani, te zbog toga ne žele zatražiti pomoć. Nerijetko među tim osobama su one koje izvrše samoubistvo”, kaže Alija Muratović, predsjednik Udruženja veterana rata 1992.–1995. liječenih od PTSP-a “Stećak” iz Tuzle.
Nekada i sada
Trauma koju nosi Midheta Orelj povezana je sa brojem 22, koji za nju ima, kako kaže, posebno značenje. Godine 1992., na 22. maj, kada je imala 18 godina, odvedena je iz sela kraj Goražda u zatočeništvo, te izgubila majku, brata i veliki broj članova porodice.
Mjesecima je držana u zatočeništvu sa sestrom, bolesnim bratom i djevojčicom od 13 mjeseci čija je majka ubijena. Nakon što su prvi put oslobođeni u razmjeni, postali su beskućnici koji su mjesecima lutali po cijeloj BiH, da bi u ljeto 1993. godine završili u Čapljini, gdje su ponovo zatočeni. Oslobođeni su u razmjeni, još jednom.
“Kada pogledam stvari sada, rat i moja tragedija su me slomili. Prije rata sam bila vrlo smirena osoba, dok mi je danas psiha nekako opterećena”, kaže Midheta.
Liječnici koji izučavaju PTSP kažu da se on javlja kod osoba koje su preživjele ili prisustvovale nekom događaju koji je bio opasan po život ili njihov fizički integritet, te da je riječ o “produženom ili zakašnjelom odgovoru na stres”.
Također su žrtve one osobe koje su iskusile “osjećaj ekstremnog straha i bespomoćnosti”.
Pokazatelji da neka osoba boluje od PTSP-a jesu retraumatizacija, noćne more, osjećaj da se zastrašujući događaj ponavlja, halucinacije, depresija, anksioznost, pokušaji suicida, te izbjegavanje aktivnosti koje ih podsjećaju na traumu, stres koji izaziva vanjski ili unutrašnji podsjetnik na preživljenu traumu.
U Republici Srpskoj je u 2007. godini realizovan projekat Istraživanje uticaja ratnih i postratnih stresova i trauma na mentalno zdravlje veterana, prilikom čega je ispitano preko 500 bivših vojnika i utvrđeno da više od 45 posto njih boluje od PTSP-a.
Na području Federacije BiH nije rađeno slično istraživanje, ali je nedavno osnovano udruženje veterana iz prošlog rata koje želi da se uradi takva anketa među članstvom.
“Zahtijevat ćemo da se po općinama utvrdi broj oboljelih, jer je samo na području Kantona Tuzla evidentirano 1.480 osoba koje su klinički liječene odPTSP-a”, kaže Alija Muratović.
U izvještaju međunarodne organizacije Human Rights Watch (HRW) o procesuiranju ratnih zločina pred kantonalnim i okružnim sudovima u BiH iz 2008. godine, navodi se da mnoge žrtve nevoljko pričaju o svojim ratnim iskustvima jer imaju potrebu da nastave sa svojim životom.
“Kada danas vidim one koji su zajedno sa mnom bili zatočeni u logoru, često ne pričamo o onome što nam se desilo”, kaže Midheta.
Ni pomoć za one koji su registrovani kao oboljeli nije zadovoljavajuća. Psihosocijalnu pomoć osobame koje su prošle kroz torture tokom rata i preživjele traume mogu potražiti u ukupno 50 centara za psihohološku pomoć, u Federaciji 38 i RS-u 12.
“Fizički ne možemo obaviti onoliko posla koliko bismo trebali, a u nekim situacijama čak nemamo ni prostor gdje bismo mogli raditi. U prosjeku, do pet puta stignemo vidjeti osobu koja nam se obrati za pomoć, što nije dovoljno”, ističe Edina Mahmutović iz Centra za socijalni rad u Sarajevu.
HRW u svom izvještaju iz 2008. godine daje preporuke vladama FBiH i Republike Srpske da ispune “zakonsku obavezu” i osiguraju “adekvatna sredstva i kadrove” centrima za socijalni rad u BiH kako bi mogli pružiti pomoć ovakvim žrtvama.
“Zbog akumulirajuće traume potrebno je da se time bave specijalizirane ustanove, kojih u našoj državi nema, mada to predstavlja obavezu društva”, kaže Salih Rasavac iz organizacije “Corridor” i dodaje da je mali procenat nevladinih organizacija u kojima rade profesionalci.
Kako ističe Saliha Đuderija, pravna ekspertica, osnovni problem u BiH nije nedovoljan broj ustanova za pružanje pomoći traumatiziranim osobama, već njihovo odbijanje da zatraže pomoć.
“Uslovno rečeno, ima dovoljan broj institucija, ali problem je druge prirode jer naši ljudi neće da se jave za pomoć zbog straha od reakcija zajednice”,smatra Đuderija.
Ona dalje dodaje da nedovoljni kapaciteti tih institucija ne omogućavaju da ubijede one kojima je pomoć potrebna da dođu u centre i liječe se.
Pomoć pružaju neke nevladine organizacije, ali takva pomoć često nije stručna.
Da postoji potreba za pružanjem veće psihološke, ali i pravne pomoći, žrtvama rata i svjedocima zaključeno je i na konferenciji “Zaštita žrtava i svjedoka”, održanoj početkom oktobra 2008. godine u organizaciji triju nevladinih udruženja čije većinsko članstvo i jesu žrtve.
“Društvo treba osmisliti na koji način i kome će pružiti pomoć. Na ovim prostorima je bilo previše traumatskih iskustava koja se povlače druže vrijemei dobro je što žrtve govore šta im se desilo”, istakla je Narcisa Sarajlić, profesorica iz Zagreba i učesnica konferencije.
Uzroci retraumatizacije
Stručnjaci kažu da simptomi koje oboljeli mogu pokazivati jesu i nervoza, agresivnost, asocijalno ponašanje…
Na suđenjima za ratne zločine, o posljedicama koje ratna trauma ostavlja na žrtve više puta su vještačili eksperti psihijatri i psiholozi. Jedan od njih je istakao da silovanje ima “najjači stresogeni potencijal”, te da su žrtve silovanja progovorile “jako kasno”.
“Gubitak djeteta i silovanje ostavljaju najrazornije posljedice na ličnost. Sjećanje na to ne blijedi. Htjeli – ne htjeli, te scene se stalno vraćaju usjećanje”, kazao je Senadin Ljubović, vještak psihijatar, na jednom od suđenja pred Sudom BiH.
Stručnjaci su pred Sudom govorili i o tome kako žrtve stalno proživljavaju traume kroz koje su već jednom prošle, te kako ih i samo svjedočnje može dovesti do retraumatizacije.
Za žrtve dodatni uzroci zašto se prisjećaju događaja koje su preživjele, kako ističe Sabina Suljanković iz organizacije “Snaga žena” iz Tuzle, jesu datumi koji za njih imaju posebno značenje, te povratak u mjesto gdje su ranije živjele ili gdje su doživjele traumu.
Zbog toga je za Midhetu danas broj 22 tako značajan, kao i svaki odlazak u Goražde.
“Kada odem na majčin mezar, u meni svaki damar zaigra. Ako negdje vidim trudnicu, uvijek se sjetim stravičnog prizora u Kokinom Selu kada je ubijena djevojka u devetom mjesecu trudnoće”, kaže Midheta.
Nakon terapije sa stručnjakom, kako tvrdi Edina Mahmutović iz Centra zasocijalni rad u Sarajevu, traumatizirane osobe postaju “funkcionalne”, mada mnoge odustaju u momentu kada se “približe bolnom području jer ne žele ponovo prolaziti kroz traumu”.
Stručnjaci ističu da se trauma može prenositi i sa generacije na generaciju, te da, ukoliko se ovaj problem ne tretira, može uzrokovati više nasilja i samoubistava u budućnosti.
“Danas se javlja više osoba koje traže pomoć zbog problema koje imaju veze sa ratom nego što je to bio slučaj ranije. Ukoliko ne budemo radili s njima, suočit ćemo se sa dugoročnim problemima”, smatra Augustina Rahmanović iz organizacije “Vive žene” iz Tuzle.
Jedna od nevladinih organizacija koje pružaju pomoć jeste i udruženje “Most” iz Višegrada. Oni rade sa ženama koje su se nakon rata vratile u svoje domove. Na području ove općine uopće ne postoje centri za traumatizirane osobe.
“Jedino što smo mogle uraditi, mada im nismo mogle pružiti psihosocijalnu pomoć, bilo je razgovarati s njima, jer dugo nisu smjele doći u grad”, ističe Bosa Miletić iz udruženja “Most”.
Nekoliko nevladinih organizacija iz Tuzle već godinama pruža psihosocijalnu pomoć Srebreničanima.
“Moram priznati da s njima nije ni danas lako raditi jer žive u nepotpunim porodicama. Kod njih su izraženi strah, nesigurnost i nepovjerenje, zbog čegaje potrebno dugo raditi kako bi se došlo do rezultata”, ističe Suljanković.
I Midheta je zbog psihičkih problema u toku 2001. godine odlazila na grupne terapije u jednu nevladinu organizaciju u Sarajevu, ali nije tražila pomoć psihijatra. Ipak kaže da joj je mnogo lakše sa grupnom terapijom:
“Pomoglo mi je čuti priče drugih ljudi koje su teže od moje. Terapije nikad nisam koristila i neću dok mogu sama.”
Midheta kaže i da je, zahvaljujući svojoj upornosti i podršci članova porodice, uspjela naći način da se nosi s posljedicama traume koju je preživjela.
Aida Alić je novinarka BIRN– Justice Reporta. [email protected]. Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.
