Bosiljka Kasalo, svjedokinja Tužilaštva BiH na suđenju četvorici optuženih za zločin nad bugojanskim Hrvatima, potvrdila je da je njen sin Milenko, “prve noći nakon štoje doveden iz logora stadion ‘Iskra'”, bio pretučen u vojnoj bolnici, gdje sumu trebali sanirati povrede koje je prethodno zadobio.
“Radila sam u bolnici kao spremačica, i kada je doveden, odmah mi je rekao: ‘Nemoj me ostavljati, ovdje će me tući. Vodi me nazad u zatvor.’ Rekla sam mu da je tu siguran, ali su ga već prvu noć pretukli tako što su ga udarali cijevima na kojima je bila zakačena infuzija”, ispričala je Kasalo drhtavim glasom i sa suzama u očima.
Tužilaštvo BiH tereti Nisveta Gasala, Musajba Kukavicu, Enesa Handžića i Senada Dautovića za zločine nad civilima Hrvatima, kojih je više od 300 bilo zatočeno u logoru na stadionu “Iskra” tokom 1993. i 1994. godine. Prema navodima optužnice, Gasal je tada bio upravnik logora, a Kukavica komandir obezbjeđenja.
Svjedokinja je kazala da ne zna ko joj je pretukao sina dok je bio u bolnici, ali je dodala da joj je pacijent koji je ležao u istoj sobi s njim rekao “da su ti ljudi imali nešto navučeno preko lica”, te da su tukli i ostale pacijente.
“Mog sina je spasila od daljnjeg premlaćivanja izvjesna Halima jer je obavijestila doktora. Poslije intervencije doktora, dva dana je ispred sobe stajao policajac. Više ga niko nije tukao. U bolnici je ostao dvadesetak dana”, kazala je Kasalo, dodavši da je njen sin ponovo vraćen na stadion.
Svjedokinja je naglasila da su joj, osim Milenka, još dva sina izvjesno vrijeme bila zatočena na stadionu “Iskra”, gdje im je u nekoliko navrata nosila hranu, koju im nije uvijek mogla dati jer je “sve ovisilo o stražarima”.
Početkom sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kazala je svjedokinja, i sama je bila zatočena petnaestak dana u jednoj kući, ali, nakon što su je ispitali, bila je puštena i poslije pet ili šest dana pozvana je da radi na poslu koji je radila i prije zatvaranja.
Drugi svjedok Tužilaštva BiH bio je Stjepan Radoš, bivši zatočenik stadiona “Iskra”. On je ispričao da je zatočen “25. ili 26. jula 1993. godine”, odmah nakon što su se jedinice HVO-a u Bugojnu predale Armiji BiH.
Radoš je rekao da je prvo zatvoren sa 40-ak osoba u jednu garažu i nakon deset dana, zajedno sa dvojicom ili trojicom zatvorenika, bio je prebačen u policijsku stanicu u Bugojnu i zatvoren u pritvorske prostorije.
“Jednu večer u pratnji stražara sam, zajedno sa nekoliko zatvorenika, odveden iz pritvorskih prostorija u Dom zdravlja na davanje krvi. Uzeli su mi jednu flašu krvi i vratili me ponovno u zatvor. Niko me nije pitao da li želim dati krv”, ispričao je Radoš.
Iz pritvora policijske stanice, kazao je svjedok, prebačen je u Osnovnu školu “Vojin Paleksić”, gdje mu je bio otac. Ne mogavši precizirati koliko je dugo ostao u školi, svjedok je istaknuo da je onda prebačen na stadion “Iskra”, odakle je odvođen na obavljanje radova prema spisku koji je čitao “optuženi Kukavica”.
Govoreći o uvjetima na stadionu “Iskra”, ovaj svjedok je rekao da “nisu bili dobri za jednog čovjeka”, te je dodao da su obrok dobivali jednom dnevno.
“Pitao sam jednom Nisveta Gasala, koji je bio upravnik logora, da idem na kupanje. Nije mi to dopustio. Ne znam razloge koje mi je tada rekao zašto ne mogu. Kasnije smo išli kući na kupanje u pratnji stražara. Ne znam ko je to odobravao”, ispričao je svjedok.
Nastavak suđenja zakazan je za 3. septembar 2008. godine.
