Željko Ištuk, svjedok Tužilaštva, ispričao je kako mu je Nisvet Gasal, prvooptuženi od četvorice za zločine u Bugojnu, spasio život, te mu se u sudnici zahvalio zbog toga.
Prema navodima optužnice, Gasal je, zajedno sa Musajbom Kukavicom, Enesom Handžićem i Senadom Dautovićem, odgovoran za funkcioniranje bugojanskih logora i zločine počinjene u njima u periodu od septembra 1993. do 19. marta 1994. godine. Jedan od tih logora je bio na stadionu Fudbalskog kluba “Iskra”, u kojem je bilo zatočeno više od 300 muškaraca Hrvata.
Ištuk, inače bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), pojasnio je da su u logoru Stadion prvi upravnici bili izvjesni Budo i Meho Sadiković, da bi na tom mjestu zatekao Gasala “poslije povratka sa dvomjesečnih prinudnih radova na području Uskoplja”.
“Bio je pripremljen spisak zarobljenika sa Stadiona koji su trebali ići u Uskoplje. Pošto su neki već bili na radovima, spisak, koji je čitao Musajb Kukavica, dopunjavao se drugim zarobljenicima. U Uskoplju su nas čuvali tamošnji pripadnici Armije BiH, koji su me na liniji batinali kundakom ili nogom”, kazao je svjedok.
Kukavica je, smatra Državno tužilaštvo, bio odgovoran za funkcioniranje logora na Stadionu te je često bio prisutan prilikom odabira, “a ponekad i sam birao” koji će zatvorenici ići na fizičke radove.
“Nakon što ga je moja sestra obavijestila o mom lošem stanju, Gasal mi je došao i poslao me u bolnicu na liječenje, čime mi je spasio život. Poslije povratka na Stadion opet sam išao na injekcije”, rekao je Ištuk.
Objašnjavajući kako su se uslovi na Stadionu poboljšali s dolaskom Gasala, svjedok je dodao i kako se osjećao sigurnije, te da nijednom nije bio pretučen.
Ali, kako je rekao, i tokom Gasalovog mandata bilo je premlaćivanja zatvorenika u logoru.
“Prozivke i premlaćivanja zatočenika su bila u noćnim satima”, kazao je Ištuk.
Tužilaštvo je saslušalo i Jadranku Nikolić, koja je tokom sukoba između Armije BiH i HVO-a bila zaposlena kao liječnica u bugojanskom Domu zdravlja. Ona je rekla kako je u tom periodu vladala opća nestašica lijekova, tako da se zatočenicima na Stadionu nije moglo mnogo pomoći.
Objasnila je kako je od septembra 1993. godine “sa časnom sestrom Pavkom” zatočenike na Stadionu obilazila jednom sedmično i to nakon što se među njima pojavila ušljivost, te je bila potrebna intervencija.
“U početku sam nekoliko puta išla na Stadion radi pregleda pacijenata. Taj moj odlazak je neko bio dogovorio. Kasnije je, u oktobru ili novembru 1993. godine, bio odobren dolazak zatvorenika u Dom zdravlja”, objasnila je svjedokinja.
Ispričala je kako je, tokom jedne njene posjete Stadionu, od nekog zatvorenika dobila cedulju na kojoj je pisalo kako je zatočenik Jadranko Gvozden odveden u Salon namještaja, gdje je također bio formiran logor, te da se nikada više nije vratio.
Nastavak suđenja četvorici bivših pripadnika Armije BiH planiran je za 7. maj 2008. godine.
