Krivični zakon BiH usklađen sa međunarodnim pravom

Trenutno se na sudovima u Bosni i Hercegovini primjenjuje pet krivičnih zakona. Kako je nastala ova komplikovana pravna situacija?

Tokom 1991-1995., kada je izvršen najveći broj djela za koja se danas sudi pojedincima, u BiH na snazi je bio Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Taj zakon sadrži odredbe kojima se ratni zločini karakterizuju kao krivična djela, ali ne i zločini protiv čovječnosti kao ni odredbe o regulisanju komandne odgovornosti.

Tokom proteklih nekoliko godina, BiH je prolazila kroz sveobuhvatan process reforme pravosudnog sistema, a 2003. su usvojena četiri nova zakona – Krivični zakon BiH (KZ BiH), Krivični zakon FBiH(KZ FBiH), Krivični zakon Republike Srpske (KZ RS) i Krivični zakon Brčko Distrikta (KZ BD).

Najvažnija razlika je što KZ BiH sadrži odredbe koje karakterišu i ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kao krivična djela, dok krivični zakoni na nivou entiteta i Brčkog ne sadrže takve odredbe.

U skladu s tim, pravosudni sistemi u entitetima i dalje koriste Krivični zakon SFRJ pri podizanju optužbi i suđenju pojedincima za ratne zločine.

U zadnje vrijeme, nekoliko pojedinaca koji su optuženi ili osuđeniza ratne zločine na Sudu BiH, pokušali su dovesti u pitanje primjenjivost Krivičnog zakona BiH u slučajevima zločina počinjenih između 1991. i 1995., navodeći princip nullum crimen, nulla poena sine lege (nema zločina i nema kazne bez zakona).

U skladu sa tim principom, da bi se neko djelo smatralo krivičnim, ono mora biti definisano kao takvo u zakonu prije izvršenja, sa odgovarajućom preciznošću i predvidivošću, kako bi se spriječilo proizvoljno provođenje i donošenje zakona ex post facto (nakon počinjenja djela).

Međunarodno pravo, također, ne dozvoljava primjenu kazne teže od one koja je bila primjenjiva u vrijeme počinjenja zločina.

Međutim, međunarodni instrumenti za ljudska prava, kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravima (čl. 7, stav 2) i Međunarodna konvencija za građanska i politička prava (čl. 15) jasno navode da taj princip nije u suprotnosti sa suđenjem i kažnjavanjem ikoga za djelo koje je u vrijeme počinjenja karakterisano kao krivično djelo, u skladu sa opštim zakonskim principima koji su međunarodno priznati.

Nesporno je da su tokom perioda koji je u pitanju, prema međunarodnom običajnom pravu i principima međunarodnog prava, zločini protiv čovječnosti karakterisani kao krivična djela. Stoga, bez obzira što takva djela nisu predviđena zakonima SFRJ, njihovo procesuiranje je sasvim legalno.

KZ BiH je samo kodificirao međunarodno priznata pravila uvodeći članove 171 – 184, koji navedena djela karakterišu kao krivična djela (Poglavlje 17 Zločini protiv čovječnosti i vrijednosti koje su zaštićene međunarodnim zakonima). U tom smislu, odredbe KZ BiH su također usklađene sa odredbama Statuta Međunarodnog krivičnog suda (ICC).

Šta više, primjena sadašnjeg Krivičnog zakona BiH je u skladu sa pravnom filozofijom Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj zločini mogu biti kažnjeni čak i kada to nije jasno navedeno u domaćem zakonu koji je na snazi u vrijeme počinjenja zločina, ako je optuženi, u vrijeme počinjenja zločina, svjestan i može uvidjeti krivičnu odgovornost za to djelo.

Drugim riječima, optuženi može biti kažnjen za počinjeno djelo,ukoliko je on/a bio/la svjestan u vrijeme počinjena djela da je isto krivično djelo.

U ovom slučaju uslov je ispunjen, budući da se doktrina o zločinima protiv čovječnosti razvija već godinama, te da su slična djela navedena u zakonu SFRJ i za iste je predviđena kazna.

Konkretno, tokom konflikta je bilo moguće predvidjeti da su djela koja predstavljaju zločine protiv čovječnosti po prirodi krivična djela, obzirom na odredbe zakona SFRJ o zločinima protiv civilnog stanovništva počinjenim tokom rata, te krivičnim djelima rasne i druge diskriminacije, koji sadrže elemente zločina protiv čovječnosti sada opisanih u KZ BiH.

Treba napomenuti da su se optuženi u Nurembergu i Tokiju sistematično, ali bezuspješno, zalagali za princip nekažnjavanja za djela koja nisu bila definisana zakonom u vrijeme počinjenja zločina.

Također, statut MKSJ, koji je i predložen i usvojen duboko u toku konflikta u BiH, nijednom nije uspješno pobijen.

Obzirom na pravno naslijeđe, koje je ostalo nakon suđenja poslije II Svjetskog rata i MKSJ, primjena zakona koji zločine protiv čovječnosti karakterišu kao krivično djelo i kodifikuju uskladuje sa međunarodno prihvaćenim standardima pravednog suđenja.

Međutim, pitanje retroaktivne primjene kaznenih odredbi i principa primjene blažeg zakona je složenije.

Od 1991. do 1995., Krivični zakon SFRJ je predviđao 20 godina kao najveću kaznu zatvora. Smrtna kazna je bila jedina teža kazna.

Nakon potpisivanja Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, smrtna kazna je ukinuta, a istovremeno je u Bosni postala direktno primjenjiva Evropska konvencija o ljudskim pravima.

KZ BiH iz 2003. predviđa kazne do 40 godina zatvora za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Do sada su usvojena dva različita pristupa na sudovima u BiH.

S jedne strane, državni Sud retroaktivno primjenjuje sankcije predviđene sadašnjim KZ BiH, dok se većina ostalih sudova,uključujući entitetske vrhovne sudove, zalaže za primjenu kaznenih odredbi Krivičnog zakona SFRJ, obzirom da su one bile na snazi u vrijeme konflikta.

Slične argumente su iznijele odbrane na nekoliko suđenja pred državnim Sudom.

Državni sud je pobio argument odbrana, tvrdeći da u slučajevima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti primjena zakona blažeg po počinioca nije obavezan a pozivajući se na član 4. postojećeg KZ BiH.

Državni sud je dalje odlučio da se, u svakom slučaju, primjenjuje blaži zakon jer zakon koji je bio na snazi u BiH u vrijeme rata predviđa smrtnu kaznu.

Misija OSCE-a u BiH napominje da su mnoga suđenjana kojima se kazna primjenjuje retroaktivno i dalje u toku, uključujući ona pred Ustavnim sudom, te želi potaći optužene ili osuđene pojedince da koriste dostupne pravne elemente kako bi potakli kompetentne sudove da riješe ovo pitanje.

Uvođenje jednog krivičnog zakona za BiH, ili bar potpuna harmonizacija svih postojećih KZ, uveliko doprinijela minimiziranju konfuzije i riješavanju problema.

Dok se ne uspostavi Vrhovni sud BiH, jedinstveni zakon je jedini način da se postigne jednaka sudska politika u cijeloj zemlji.

Takav bi pristup pomogao da se mobilizuju isparčani ljudski i materijalni resursi, te osigurao stalni razvoj pravnog sistema u BiH koji bi bio u potpunosti kompatibilan sa evropskim standardima.

Što je najvažnije, to bi stvorilo veći nivo pravne sigurnosti i povećalo povjerenje javnosti u sistem.