Srebrenica – Novinarska sjećanja na najteže zadatke u julu 1995. godine

“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjenji neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno doneseno sedamnaest poginulih, pedeset i sedam teže i lakše ranjenih. Da li neko na svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima?”

Ove riječi predstavljale su posljednji glas radioamatera Nine Ćatića. Njegovo posljednje javljanje iz opkoljene Srebrenice 10. jula 1995. godine bilo je za program Radija Bosne i Hercegovine.

Ratni direktor Radija BiH Milenko Voćkić prisjeća se da su informacije o napadu srpskih snaga na Srebrenicu oko 10. jula “naslućivale na strašne žrtve”.

“Mi smo bili u blokadi. Niti smo mi znali koliko je tačno ljudi u Srebrenici, ni koliko vojske tamo ima, kojim se snagama napada. Kada smo dobili informaciju o padu Srebrenice, strašan muk je nastao među kompletnom ekipom koja je tu radila. Bio sam tu kad smo dobili posljednji izvještaj Nine Ćatića, poslije kojeg se on nije više nikada javio. To je bio glas koji je svojom bojom sve kazivao. Mi smo pod utiskom tog izvještaja dugo, dugo bili”, prisjeća se Voćkić.

Napad na Srebrenicu počeo je, kako je utvrđeno haškim presudama, 6. jula 1995. godine, a završen je pet dana kasnije ulaskom bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića u zaštićenu enklavu.

Mladić je prošle godine u Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene u BiH. Haškim presudama utvrđeno je da je u danima nakon Mladićevog ulaska u zaštićenu enklavu počinjen genocid, tokom kojeg je ubijeno preko 7.000 muškaraca i dječaka.

Jedan od njih bio je Nino Ćatić, radioamater, koji se tokom cijelog rata javljao za Radio-televiziju BiH.

Njegova majka Hajra Ćatić kaže da je Nino oduvijek volio da piše, da je imao i objavljenu zbirku priča, kao i neobjavljenu dramu.

“Kad liježem i kad ustajem, liježem sa onom rečenicom: ‘Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu.’ Mislim, to mi nikako iz glave ne izlazi, ne mogu da zaboravim”, prisjeća se ona.

Bivši prevodilac u snagama UNPROFOR-a u Srebrenici 1995. godine i autor studije o medijskom izvještavanju o genocidu Hasan Nuhanović kaže da je glas Nine Ćatića bio jedina medijska veza enklave sa svijetom.

“S obzirom da sam ja bio tamo na terenu, meni je poznato da 1995. nije bio niko od novinara osim Ćatića, tako da je Srebrenica potpuno bila nepokrivena i kad su u pitanju strani mediji i kad su u pitanju naši mediji”, naglašava Nuhanović.

U julu 1995. godine na području BiH su svakodnevno djelovali državna televizija i radio, kao i dnevni list Oslobođenje. Urednici ovih medija tvrde da su u danima prije napada na zaštićenu enklavu Srebrenica imali vrlo malo informacija s terena, zbog čega su se oslanjali na strane medije.

“Imali smo relativno dobre veze iz svijeta, dobijali smo najnovije informacije iz svijeta, u vrijeme u kojem se to dešavalo. To je ipak 1995. godina, ali iz te enklave smo praktično dobijali vrlo rijetke informacije i to isključivo zahvaljujući radioamaterima i najčešće, u najvećem broju slučajeva, preko našeg dopisništva u Tuzli”, kaže Mehmed Halilović, tadašnji urednik Oslobođenja.

Po ulasku Mladića i njegove vojske u Srebrenicu, u medijima u Sarajevu bilo je “više neizvjesnosti nego pravih informacija”, prisjeća se Voćkić.

“Nakon autobusa sa ženama i djecom pa, možemo reći, i međunarodnih medija, jer smo i odatle kupili dosta informacija, već se govorilo o velikom broju zatočenih i, tada se govorilo, sva je prilika i ubijenih. Tako smo mi negdje praktično iza 12. jula počeli da spoznajemo koja je to količina zločina”, kaže on.

Duška Jurišić, ratna voditeljica dnevnika, prisjeća se da je 11. jula bila dežurna i da se danima kriza pojačavala.

“Ako ćemo ljudski govoriti, ja ne znam u šta sam vjerovala. Da li sam vjerovala u čudo. Moram priznati da sam bila krajnje skeptična, nakon tri godine rata, da će intervenirati međunarodna zajednica. Negdje u poslijepodnevnim satima, u zgradu televizije došao je premijer RBiH Haris Silajdžić, on je uspostavio radiokomunikaciju sa Srebrenicom. Prvi put sam vidjela Harisa Silajdžića veoma tužnog. On je istinski bio tužan, razmjenjivali su informacije i samo u jednom trenutku veze je nestalo i Haris Silajdžić je rekao: ‘Gotovo je’”, prisjeća se Jurišić.

Dan nakon pada Srebrenice, hiljade žena, djece i odraslih počinje iz Potočara stizati na područje Tuzle, gdje su ih dočekali novinari koji su prvi zabilježili priče o odvajanju muškaraca.

“Ja sam prvu informaciju dobila 11. jula oko podne. Naredni su dan civili počeli stizati u Kladanj. Nikad neću zaboraviti, to je bilo 13. jula, sreli smo pored puta… Nena jedna stara i jedan stari dedo, leže pored puta i glave su naslonili na onaj svoj zavežljaj, i ja priđem, pitam je: ‘Neno, kako si?’ Ona plače. ‘Šta je?’ Kaže: ‘Pet sinova mi je otišlo šumom, sve su ih pobili.’ Rekoh: ‘Ma, ne, nije to istina, doći će oni.’ Kaže, ‘provezli su oni nas i kad smo naišli kod Konjević-Polja’ – a to je, kasnije sam vraćala film, to je u onom dijelom gdje je bila Zemljoradnička zadruga tamo – kaže, ‘oni su ležali k'o otkosi sijena’”, prisjeća se dopisnica iz Tuzle Almasa Hadžić.

Prema haškim presudama, u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici u noći 12. na 13. juli ubijeno je preko 1.000 muškaraca i dječaka. To je bio prvi od masovnih masakara – koji će kasnije biti ponovljeni u Branjevu, Pilici, Petkovcima i Roćeviću.

Nekoliko dana nakon dolaska žena i djece iz Potočara, na područje Tuzle počele su dolaziti grupe muškaraca koji su iz Srebrenice putem šume krenuli 11. jula.

Ratni fotoreporter Ahmet Bajrić zabilježio je prve fotografije ovih grupa i sjeća se nevjerice dok je gledao “jadne i iznemogle ljude”.

“Tek tamo smo mi od nekih ljudi saznali kako je bilo i šta se dešava – da su kolone isprekidane, da je put zatrovan, bacani bojni otrovi, da su zasjede, nema šta im se nije radilo”, ističe Bajrić.

Jedan od onih koji su prvi razgovarali s preživjelima iz kolone bio je dopisnik Oslobođenja Vehid Jahić, koji je izvijestio kako je velika grupa muškaraca “ostavljena za odstrel”.

“Oni su već govorili o masovnim ubistvima. Sjećam se da mi je Havka Muminović govorila, dok su ih držali u Potočarima, da je izašla po vodu ili nešto i nabrojala je desetine tijela pobijenih. Oni su izvodili sve do 70 godina, i djecu u dobi adolescencije su izvodili pa ubijali. Nisu se vraćali. Izvodili su ih iz kamiona, iz autobusa. Praktično, ko je razmišljao mogao je prepostaviti da se tamo vrši masovna i sistematska likvidacija muškaraca”, kaže Jahić.

Dok su dopisnici iz Tuzle izvještavali o prvim potresnim pričama Srebreničana, o dešavanjima u enklavi i slušali priče o ubistvima i odvajanju muškaraca, mediji u Sarajevu su imali veoma mali broj informacija od UNPROFOR-a i domaćih vlasti.

Hasan Nuhanović pojašnjava da je njegova analiza medijskih napisa utvrdila da se prve informacije o ubistvima pojavljuju u medijima 16. jula, nakon što su muškarci koji su krenuli šumom došli do Tuzle.

“Izvlači se zaključak da se nije moglo iz stranih izvora, a pogotovo ne od UNPROFOR-a – koji je bio obavezan i dužan da izvijesti javnost, svjetsku i domaću, šta se dašava u Potočarima – nešto saznati. Dakle, holandski vojnici u Potočarima uopšte ništa nisu od tih informacija dali našim medijima ili bilo kome da bi to mogao da prenese u javnost, iako su imali informacije, znači znali su šta se dešava na terenu u smislu masovne egzekucije”, kaže Nuhanović.

Snage UNPROFOR-a u Sarajevu svakodnevno su imale konferencije za medije, prisjeća se Voćkić i dodaje da je od njih bilo “malo koristi”.

“Iz tih press konferencija i informacija koje smo dobijali, jako malo smo mogli saznati, to su bile opšte fraze itd. Dakle, oni su djelovali po nekim svojim principima, po nama krajnje neefikasno”, kaže on.

U danima nakon srebreničkog genocida, mediji iz BiH, ali i strane kolege, nastavili su mjesecima izvještavati o masovnim egzekucijama i projektu skrivanja tijela. To je dovelo do dolaska prvih haških istražitelja, a zatim i podizanja optužnica za genocid.

“Mi smo znali da nam nisu potrebni egzaktni dokazi, snimci krvi, masakra, masovnih grobnica, da bismo se uvjerili šta se u Srebrenici dogodilo. To je očigledno bio sistematski zločin koji je pripreman dugo. Očaj majki, to je zapravo možda čak i na određeni način bilo i gore od same Srebrenice. Iz Srebrenice smo imali glasove, ljude, a iz Tuzle brojne žene koje traže svoje najmilije i stalno očekuju da se kroz šumu neko probije, da dođe, da dobiju nekakav znak. Vrlo brzo je bilo savršeno jasno da je riječ o masovnom zločinu”, prisjeća se Duška Jurišić.

Dopisnici iz Tuzle Vehid Jahić, Almasa Hadžić i Ahmet Bajrić zahvalni su međunarodnim medijima koji su izvještavali o srebreničkoj tragediji i osigurali barem nekakvu pravdu za žrtve.

“To naše pisanje možda je pomoglo da međunarodna zajednica malo više pomogne, da se probudi javno mnijenje u svijetu i Evropi, jer su političari i u Evropi i svijetu od vlastitog naroda krili šta su dozvolili u BiH”, kaže Jahić.

Bajrić dodaje da se zahvaljujući novinarima saznalo za logore i za genocid.

“Kad sve uzmemo u obzir, novinari su najsvjetliju tačku u tom genocidu dali”, smatra on.

Novinar Nino Ćatić jedan je od simbola srebreničkog stradanja, ali kolegama novinarima on je i simbol posvećenosti profesiji.

“Šta reći nakon toliko godina od zločina u Srebrenici, kada se kosti Nine Ćatića još uvijek traže. Od Srebrenice je prošlo 23 godine, i ukoliko se do posljednjeg ne otkrije svaka žrtva Srebrenice, u BiH će postojati problem. On je utoliko veći zbog užasnog poricanja, koje je definitivno zadnja faza genocida. Otkrivanje posmrtnih ostataka Nine Ćatića i svih ostalih neophodno je za našu budućnost”, zaključuje Duška Jurišić.