Ratko Mladić: Haško suđenje “gospodaru života i smrti”

novembra presudu ratnom komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću.

Mladić je optužen za genocid nad oko 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, koji je u šest opština imao razmjere genocida, terorisanje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje za taoce “plavih šljemova” Ujedinjenih nacija (UN).

Zločini su, po tužiocima, vršeni u okviru četiri udružena zločinačka poduhvata “u cilju stvaranja srpske države na velikim dijelovima teritorije BiH” sa što manje Bošnjaka i Hrvata. Mladić ih je “vojnom silom realizovao”, a Radovan Karadžić politički predvodio.

Dvije tačke optužnice Mladića terete za genocid, a pet za zločine protiv čovječnosti, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje. U dodatnih pet tačaka, Mladić je optužen i za ubistvo, teror, napade na civile i uzimanje talaca, kao i kršenje zakona i običaja rata.

Tužioci su, u završnoj riječi u decembru 2016. godine, zatražili da Tribunal izrekne Mladiću doživotnu kaznu zato što je u svim tim zločinima presudna bila “njegova ruka”, odnosno “zločinačka namjera da se Bošnjaci i Hrvati uklone sa teritorije na koju su Srbi polagali pravo”.

Da je Mladić bio “gospodar života i smrti”, po tužiocima, pokazuju riječi koje je u ljeto 1995. godine uputio Bošnjacima iz Žepe: “Poklanjam vam vaše živote.”

Odbrana je negirala zločinačko udruženje tvrdeći da je rat izazvala težnja Stranke demokratske akcije (SDA) ka “unitarnoj islamskoj BiH s muslimanskom dominacijom”, od koje su se Srbi branili.

Prema braniocu Branku Lukiću, Mladić je svoj narod branio “u skladu sa zakonom” od neprijatelja zadojenog “islamskim fanatizmom”.

Krivicu za brojne zločine Odbrana je pripisivala policiji, lokalnim vlastima i civilima, sugerišući odgovornost Radovana Karadžića ili paravojnih snaga koje Mladić nije kontrolisao.

Zahtijevajući da Mladić bude oslobođen krivice, Odbrana je tvrdila da su Sarajevo, Srebrenica i druga mjesta, kao “branjeni gradovi”, bili legitimna vojna meta.

Mladićeve riječi korištene kao dokaz

U sudnici su tužioci protiv Mladića koristili riječi koje je on izgovorio ili zapisao tokom rata.

Mladić je, kako je naveo vještak Richard Butler, još u maju 1992. zaključio da bi razdvajanje Srba od Bošnjaka i Hrvata, koje je kao ratni cilj proklamovala Skupština Republike Srpske (RS), značilo “genocid” jer “ljudi i narodi nisu novčići, ni ključevi da se premještaju tek tako iz džepa u džep”.

Po Optužbi, Mladić je svjesno prihvatio da progonom i zločinima, koji su kulminirali srebreničkim genocidom, “iskleše granice nove srpske države”.

Već 1993. Mladić je, po dokumentima, naložio da se muslimanske snage moraju istjerati iz istočne Bosne “zajedno sa stanovništvom”, a naredne godine je, kao “ključni zadatak”, naveo “protjerivanje Muslimana iz ‘srebreničkog džepa’”, ističući da je “njegova briga da Muslimani potpuno nestanu”.

“U Podrinju smo Turke pomlatili”, čule su se u sudnici Mladićeve riječi sa televizijskog snimka.

Po tužiocima, Mladić je 1995. sproveo “Direktivu 7” da u Srebrenici “stvori nepodnošljive uslove potpune nesigurnosti, bez nade u dalji opstanak i život stanovništva”. Kao dokaz Mladićeve “genocidne namjere”, prikazana je njegova izjava na dan pada Srebrenice da je “došlo vrijeme da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo”.

“Nedugo zatim, oko 7.000 muškaraca i dječaka, od kojih su neki imali 12 godina, ubijeno je, stanovništvo je raseljeno… Srebrenica je nestala”, kazao je tužilac Alan Tieger u završnoj riječi.

Mladićeva poruka srebreničkim Bošnjacima da mogu “opstati ili nestati”, po Optužbi, bila je najava “ubilačkog plana”. Po Odbrani, izbor da “ostanu ili odu”, Mladić je ostavio civilima.

Snimak beogradske televizije “Studio B” na kojem su desetine tijela Bošnjaka ubijenih u selu Kravica bio je ključni dokaz da su tog dana počela masovna strijeljanja.

Pred sudijama se pojavio svjedok koji je, kao sedmogodišnji dječak, preživio strijeljanje 1.000 Bošnjaka, među kojima je bio njegov otac, u selu Orahovac, 14. jula 1995. godine.

Snimci ubistava u Srebrenici

U sudnici je prikazan i snimak strijeljanja šestorice srebreničkih mladića koje su, u julu 1995. godine, kod Trnova počinili “Škorpioni”.

Za Optužbu su svjedočili i pripadnici VRS-a poput Momira Nikolića, koji je priznao krivicu za zločine u Srebrenici, a koji je rekao da mu je Mladić gestom najavio pogubljenja. Dražen Erdemović je opisao kako je strijeljao zarobljenike u Branjevu, a Srećko Aćimović izjavio je da je odbio naređenje pukovnika vojne bezbjednosti Vujadina Popovića da strijelja Bošnjake.

Vojni vještak Butler ocijenio je da Popović i njemu nadređeni Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir nisu mogli organizovati strijeljanje zarobljenika bez Mladićevog odobrenja. Tribunal je Popovića, Bearu i Tolimira pravosnažno osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici.

Odbrana je tvrdila da Mladić “nikada nije naredio nijedan zločin” i da nije imao “genocidnu namjeru”, jer ne postoji njegovo pisano naređenje da se pobiju Bošnjaci.

Po vještaku Odbrane Dušanu Pavloviću, broj stradalih je “preuveličan” jer je najmanje 4.000 do 5.000 Bošnjaka stradalo u proboju iz Srebrenice. Potpuno suprotni bili su nalazi forenzičara Optužbe, poput Williama Haglunda, koji su preko očiju žrtava u grobnicama nalazili poveze.

“Određen broj muškaraca i dječaka na tragičan način ubijen je u aktima lične osvete u Srebrenici, koje su počinili osvetnici, policija ili od Mladića odmetnuti Beara i Popović”, tvrdio je branilac Dragan Ivetić.

Suprotno ekspertu Optužbe Richardu Dannatu, branioci su tvrdili da Mladić nije komandovao VRS-om dok je bio u Beogradu od 14. do 17. jula 1995. godine, u vrijeme masovnih strijeljanja.

Mladićeva vojska počinila je 1992. godine, po tužiocima, ne samo progon nego i genocid nad nesrbima u još šest opština: Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Foči, Vlasenici i Kotor Varoši.

VRS je “brutalnom silom” protjerala desetine hiljada Bošnjaka i Hrvata i ubila na stotine civila u opštinama. Mnoge je nezakonito zatvorila u logore poput Omarske, Keraterma i Trnopolja, gdje su zlostavljani i ubijani.

Nestanak Bošnjaka kao dokaz genocida

Dokaz za etničko čišćenje, vojni vještak Optužbe Ewan Brown pronašao je u Mladićevoj bilješci da je prije rata u Ključu bilo 17.000 Bošnjaka, a u ljeto 1992. samo 2.000. U Bratuncu su, u isto vrijeme, ostala samo dvojica Bošnjaka.

Među Mladićevim svjedocima koji su tvrdili da su Bošnjaci i Hrvati dobrovoljno napuštali ratne zone bio je i tadašnji poslanik a sadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Po ekspertima Optužbe, tokom samo jedne sedmice u Prijedoru je “ubijeno 1.500 ljudi”, a njihova tijela pokopana su u masovnoj grobnici u rudniku Tomašica. Iz Tomašice je, sa drugim žrtvama, ekshumirano “oko 200 tijela ubijenih u Keratermu”.

Da je za zločine u logorima kod Prijedora – koje je Ed Vulliamy nazvao “koncentracionim” – bila odgovorna policija, a ne VRS, sugerisao je svjedok Odbrane Mišo Radić. Nasuprot iskazima logoraša poput Nusreta Sivca o strahotama, svjedok Odbrane Rade Javorić izjavio je da su Bošnjaci “dobrovoljno” odlazili u “sabirne centre” radi “zaštite”.

Iz obrasca i obima zločina “nesumnjiva je Mladićeva namjera da uništi nesrpske zajednice, a takva namjera se zove genocid”, naglasio je tužilac Tieger. Mladićeva Odbrana tvrdila je da genocida nije bilo zato što većina Bošnjaka i Hrvata nije ubijena, već premještena.

Kao dokaz da je Mladić artiljerijom terorisao civile u Sarajevu, tužioci su istakli njegovo naređenje da se, krajem maja 1992. godine, otvori vatra na četvrti u kojima “nema mnogo Srba”.

“Da im pamet razvučemo njihovu, da ne mogu da spavaju”, čuo se na snimku Mladić.

U sudnici su se čule i Mladićeve riječi: “Kad god dođem u Sarajevo, ja nekog ubijem usput.”

Zvaničnik Ujedinjenih nacija David Harland posvjedočio je da su Karadžić i Mladić granatiranje Sarajeva koristili kao “slavinu terora koju su otvarali ili zatvarali” u skladu sa svojim potrebama. S tim su se složili brojni oficiri UNPROFOR-a svjedočeći da je VRS, neselektivnom i pretjeranom vatrom, po čitavom gradu uzvraćala na provokacije Armije BiH.

Dokazi i teorije zavjere o Sarajevu

Mladićevi svjedoci, većinom oficiri, ali i balističarka Zorica Subotić, krivicu za stradale civile pripisivali su Armiji BiH, tvrdeći da se VRS samo branila vatrom po vojnim ciljevima.

Po braniocu Ivetiću, Sarajevo je bilo “legitimna meta zato što je Armija BiH smjestila svoje kapacitete među civile i koristila ih kao živi štit”.

Dvije eksplozije na pijaci Markale, u kojima je, u zimu 1994. i ljeto 1995, ubijeno više od 100 civila, bile su predmet oštrog sporenja.

Vještak Optužbe Richard Higgs tvrdio je da su granate doletjele sa srpske strane, a balističarka Odbrane Subotić da je na pijaci detoniran podmetnuti eksploziv. Sarajevski policajac Emil Turkušić to je nazvao “groznom špekulacijom”.

Oficir UNPROFOR-a Paul Conway svjedočio je o uvjerenju, za koje nije imao dokaza, da je Armija BiH izazvala stradanje na Markalama s namjerom da izazove akciju NATO-a protiv Srba.

Odbrana je, nasuprot Optužbi, pobijala i da je snajperski metak, koji je u jesen 1994. ubio sedmogodišnjeg Nermina Divovića i ranio njegovu majku Dženanu Sokolović, mogao doći sa srpske strane.

Za ubistva civila i vojnika UNPROFOR-a iz snajpera, bosansku tajnu služu optužio je njen bivši pripadnik Edin Garaplija.

Tužioci i branioci složili su se da su Mladićeve snage u ljeto 1995. godine zarobile više od 200 pripadnika UNPROFOR-a, ali je Optužba dokazivala da su oni bili taoci, a Odbrana da su bili ratni zarobljenici.

Suđenje Mladiću trajalo je od maja 2012. do decembra 2016. godine. Tokom 530 radnih dana saslušano je 169 svjedoka Optužbe i 208 svjedoka Odbrane. U spis su uvedene i pisane izjave još 214 svjedoka. Prihvaćeno je 9.914 dokaznih predmeta.

Haški tribunal je Mladića prvi put optužio 25. jula 1995, a optužnica je više puta mijenjana.

Mladić je uhapšen 2011. godine, a presudu će mu izreći Vijeće predsjedavajućeg Alphonsa Orieja u kojem su još sudije Bakone Moloto iz Južne Afrike i Christoph Flugge iz Njemačke.