Žrtve ratne torture u BiH napuštene od države

Fikret Alić. Izvor: Mirsad Bajtarević

Fikret Alić izgleda kao zdrav sredovječni muškarac, ni nalik mršavoj figuri koja je 1992. godine fotografisana iza žičane ograde logora Trnopolje. Ova fotografija Alića, sa mršavim licem i izbočenim rebrima, na kojoj je okružen drugim zatvorenicima u logoru, postala je slika koja definiše sukob u BiH.

Alić danas u Kozarcu živi miran život sa suprugom i troje djece.

Međutim, on se još nije oporavio od onoga što je preživio u logoru – “čovjek iza žice”, kako je postao poznat u BiH, zadobio je trajno oštećenje bubrega tokom dvomjesečnog zatočeništva.

Alić kaže da se još uvijek sjeća svega kroz šta je prošao i da se, 27 godina nakon toga, i dalje budi zbog noćnih mora. Ali, ono što ga ljuti jeste to što se država ne brine o njemu i o drugim logorašima i žrtvama torture u ratu.

“Za 60 dana koje sam proveo u koncentracionim logorima, od Keraterma do Trnopolja, nisam dobio ni marke. Kao bivši logoraš, nemam čak ni pravo na odgovarajuću zdravstvenu zaštitu”, ističe Alić.

Alić je dugo godina živio i radio u Danskoj, koja mu sada isplaćuje invalidsku penziju.

“Da nisam imao zarađeni prihod u Danskoj, bio bih kao i svaki drugi bivši logoraš u Bosni i Hercegovini – čovjek bez ikakvih prava”, kaže on.

Zakon o zaštiti žrtava torture u BiH, koji bi preživjelima omogućio finansijsku pomoć, rehabilitaciju i druge beneficije, svoj prvi nacrt imao je 2006. godine. Drugi nacrt je uslijedio 2011., a treći 2017. godine.

Nacrt zakona definiše ratne zatočenike i osobe koje su bile silovane ili izložene seksualnom nasilju kao žrtve torture, kao i one koje su pretrpjele fizičko zlostavljanje.

Međutim, zakon tek treba da bude usvojen, iako se Bosna i Hercegovina već obavezala da će ga donijeti potpisivanjem Konvencije UN-a protiv torture i drugih vrsta okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i Evropske konvencije za sprečavanje torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

Komitet UN-a protiv torture je 2006. godine pozvao bh. vlasti da odmah usvoje zakon, a Evropska komisija, u svojim godišnjim izvještajima o napretku BiH ka EU integracijama, konstantno naglašava da se zakon treba usvojiti što je prije moguće. Međutim, Vijeće ministara BiH još uvijek nije dalo saglasnost o ovome.

Provedba zakona će koštati – Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH procjenjuje da će za period od 15 godina biti potrebno 288 miliona eura.

Međutim, Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH, koji je 1992. godine proveo 50 dana u logoru u Sremskoj Mitrovici u Srbiji, kaže da žrtve torture žele samo priznanje za svoje stradanje, te da bi finansijska reparacija mogla biti simbolična.

“Niko ne želi da se obogati jer je bio žrtva torture”, naglašava Mešković.

Činjenica da ne postoji zakon na državnom nivou također znači da ne postoji ni zvanična procjena broja logora koji su tokom rata postojali u BiH, kao ni broj žrtava torture. U Savezu logoraša BiH smatraju da je bilo 657 logora i oko 200.000 zatočenika, a na osnovu procjena tri udruženja ratnih žrtava.

“Patetično je, sramotno i neodgovorno da još uvijek nema zvaničnih podataka o ljudima koji su prošli kroz koncentracione logore u Bosni i Hercegovini, ili su ubijeni u logoru, ili su bili raseljeni, ili su umrli nakon napuštanja logora”, kaže Mešković.

Samo Savez logoraša, čije je sjedište u Sarajevu, broji više od 55.000 članova, certifikovanih kao žrtve torture, a to je status koji se dobija na osnovu izjava najmanje dva svjedoka.

“Osnova svih problema bivših logoraša je nedostatak državnog zakona o žrtvama torture. Vjerujemo da zakon mora biti donesen na državnom nivou, u skladu s međunarodnim standardima, i kao takav mora biti provediv. Ne razumijemo zašto još uvijek nije proslijeđen Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine na ratifikaciju, bez obzira na ishod”, kaže Mešković.

Zakon o torturi u zastoju zbog politike
U Mostaru, u logorima u “zapadnom” dijelu, koji je bio pod kontrolom hrvatskih snaga, zatočeni su bili Bošnjaci i Srbi, dok su u logorima u “istočnom” dijelu, koji je držala Armija Bosne i Hercegovine (ABiH), bili zatočeni Hrvati.

Udruženje logoraša Mostar djeluje u istočnom dijelu, danas ujedinjenog grada. Emir Hajdarević, član odbora udruženja koji je proveo 1.309 dana u logorima Heliodrom, Dretelj, Vojno i Sovići, vjeruje da državni zakon još uvijek nije ratifikovan zbog etnički utemeljene politike zemlje koja održava ratne podjele.

“Nažalost, u ovoj zemlji u ratu su bile uključene tri strane, pa stoga i tri strane ratifikuju bilo koji zakon”, objašnjava Hajdarević.

Republika Srpska (RS) već ima svoj zakon o žrtvama ratne torture i odbacuje ideju o usvajanju državnog zakona kojim bi se zamijenio njen zakon.

“Jasno je da Republika Srpska opstruira ratifikaciju zakona na državnom nivou, jer već ima ratifikovan vlastiti entitetski zakon, i ne želi da se nadležnosti prenesu na državu Bosnu i Hercegovinu”, kaže Hajdarević.

U “zapadnom” dijelu Mostara, Karlo Marić, predsjednik Hrvatskog saveza logoraša, koji je proveo devet mjeseci i 20 dana u logoru u Jablanici i 70 dana u samici, kaže da neusvajanje zakona o torturi mora biti riješeno ukoliko BiH želi napredak na putu ka EU.

Marić naglašava da je usvajanje zakona obaveza iz poglavlja 23, koje se tiče pravde i osnovnih prava, na osnovu kojeg se, kao dio procesa pridruživanja, BiH mora uskladiti sa zakonodavstvom EU.

“Nažalost, budući da je napredak u ovome nevjerovatno spor, mnoge žrtve neće iskusiti moralnu satisfakciju, kao ni nadoknadu za nematerijalnu štetu”, kaže on.

U RS-u, gdje postoji entitetski zakon o žrtvama ratne torture, predstavnici bivših logoraša imaju drugačije mišljenje.

Vlado Dragojlović, koji je proveo sedam mjeseci i 16 dana u četiri logora Hrvatskog vijeća obrane (HVO) – u Odžaku, Bosanskom Brodu, Slavonskom Brodu i logoru Donja Mahala kod Orašja – danas je član predsjedništva Saveza logoraša RS-a i predsjednik Udruženja logoraša Modriče i Posavine.

On smatra da je bolje da se ovim pitanjem bave entiteti i da državi ne treba dati veća ovlaštenja.

“Društvo je podijeljeno, kao i žrtve. Žrtve u Federaciji će me nazvati agresorom, a ja njih zločincima. Nepovjerenje je to koje konstantno izaziva varnice… Mi smo u Savezu donijeli odluku da je zakon na nivou Bosne i Hercegovine za nas neprihvatljiv i da je bolje da se reguliše na entitetskom nivou”, kaže Dragojlović.

Međutim, zakon RS-a, ratifikovan prošle godine, kritikovan je kao zakon koji favorizuje srpske žrtve. Osobe drugih nacionalnosti koje su tokom rata bile zatočene u srpskim logorima u RS-u a danas više ne žive u ovom entitetu, po zakonu ne mogu dobiti nikakve beneficije.

Ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS-a Duško Milunović smatra da ne postoji ustavna osnova za donošenje zakona na državnom nivou.

“Usvajanjem ovog zakona na državnom nivou, došlo bi do transfera nadležnosti sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu, suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i saglasnosti entiteta”, kaže Milunović.

Međutim, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac smatra da država mora osigurati da sve žrtve torture u zemlji imaju ista prava.

“Jedini način da se osigura jedinstvena zaštita svih žrtava torture u Bosni i Hercegovini jeste usvajanje državnog zakona. To je u skladu s preporukama Komiteta UN-a protiv torture”, kaže Borovac.

Sociolog Slavo Kukić naglašava da neusvajanje državnog zakona i postojanje spora oko zakona RS-a pokazuju da je bosansko društvo nezrelo i da mu je još uvijek potrebna pomoć međunarodne zajednice.

“Ne može biti razlike između građana neke zemlje u zavisnosti od toga gdje oni žive u toj državi”, ističe Kukić.

Nema prava za muškarace – žrtve silovanja
Zihnija Bašić iz Kaknja uhapšen je u Sarajevu u decembru 1995. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat.

Bašić je 22 dana proveo u logorima na Ilidži i u Kuli u Istočnom Sarajevu, gdje je bio seksualno zlostavljan.

Ali danas, kao muškarac koji je preživio seksualno nasilje, nema prava na naknadu ili beneficije jer zakon o zaštiti žrtava torture još nije ratifikovan, a kao osoba koja živi u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) oficijelno nije priznat kao žrtva rata.

Međutim, žene koje su u ratu preživjele silovanje i seksualno zlostavljanje, zakonom FBiH o zaštiti civilnih žrtava rata priznate su kao žrtve rata.

“Teško mi je da govorim o tome kako se osjećam i šta sam preživio”, kaže Bašić.

“Svi nosimo tešku traumu. Niko ne priznaje da smo hodajuće bombe. Psiholozi i doktori su me spasili od ponora. Pomogli su mi da, nakon više od 20 godina, progovorim o svemu što sam proživio… a razmišljao sam i o samoubistvu, uprkos podršci moje porodice”, dodaje on.

Bašić je jedan od 275 muškaraca koji su pretrpjeli seksualno zlostavljanje i koji su se prijavili za pomoć Udruženju “Žena žrtva rata” u Sarajevu.

Predsjednica Udruženja Bakira Hasečić kaže da muškarci koji su bili žrtve silovanja i seksualnog nasilja ne žele pričati o tome šta im se desilo i da im je teško to objasniti svojim porodicama.

“Kada govorimo o državnom zakonu, postavlja se pitanje: Koliko je žrtava torture umrlo ili oduzelo sebi život bez podrške ili priznanja njihove boli?”, kaže Hasečić.

“Očigledno je da ne postoji politička volja da se takav zakon ratifikuje, posebno ako je na državnom nivou. Pokušali smo da se 2005. godine usvoji zakon na državnom nivou o silovanim i seksualno zlostavljanim ženama. Međutim, nije postojala politička volja iz Republike Srpske”, dodaje ona.

U RS-u su registrovane 1.803 žene žrtve rata, od kojih je 696 žrtava silovanja.

Iz Udruženja žena žrtava rata RS-a kažu da se entitetski Zakon o zaštiti žrtava ratnih zločina RS-a samo djelimično primjenjuje.

“Administracije u nekim opštinama ne rade svoj posao kako treba i žrtve su uznemirene”, kaže Božica Živković-Rajilić, predsjednica ovog udruženja.

“Kada je riječ o ostvarivanju prava žena žrtava torture u Republici Srpskoj, situacija je deset puta gora nego u Federaciji. Oni ovdje ne znaju ništa, niti im je stalo. Oni će obećati, ali ništa se neće učiniti kada je u pitanju novac”, naglašava ona.

Briga o žrtvama ratne torture često je prepuštena nevladinom sektoru i organizacijama kao što je “Vive žene” Tuzla, koja već 25 godina djeluje kao centar za terapiju i rehabilitaciju.

Više od 4.000 osoba je prošlo kroz psihosocijalni tretman preko udruženja “Vive žene” Tuzla, kaže njegova predsjednica Jasna Zečević, koja priprema kritički izvještaj o statusu žrtava torture u BiH koji će u novembru biti podnesen Komitetu UN-a.

Zečević ističe da je ključno da žrtve dobiju priznanje za ono što su proživjele.

“Ovo je najvažniji psihološki trenutak, da država prizna da je bilo torture i da su njeni građani iskusili ratnu traumu. Ako dođe do ovog priznanja, to će biti prvi korak ka mentalnom iscjeljenju”, naglašava ona.

“Zakon je također potreban zbog muškaraca koji su bili u logorima i koji su bili žrtve seksualnog nasilja. Također je važno da zakon na državnom nivou tretira sve žrtve u Bosni i Hercegovini na jedinstven način i izbjegava diskriminaciju, koja trenutno postoji u Republici Srpskoj”, dodaje ona.

Preživjele traumatizovane osobe traže sigurnost
Psiholog Ismet Dizdarević smatra da je za zajednicu važno da prizna status svakoga ko je tokom rata bio zatočen u logoru, ko je bio silovan ili seksualno zlostavljan.

“Ono što je psihološki evidentno jeste da su ti ljudi bili u velikoj mjeri traumatizovani i da se tome mora posvetiti posebna pažnja”, kaže Dizdarević.

“Ono što im je prvo potrebno, nesumnjivo je ekonomska sigurnost. Potrebno im je obezbijediti ono što prirodno traže – nadoknadu – što je vrlo važno u psihološkom smislu”, dodaje on.

Umjesto da se tretiraju kao odbačeni, žrtve trebaju osjećati da su dostojni članovi društva, kaže on i dodaje: “Između ostalog, postoji potreba za adekvatnom pravnom zaštitom, što je dug države prema tim ljudima. U suprotnom, žrtva torture s hroničnom traumom neće biti zadovoljna i nastavit će da živi u nesigurnom svijetu.”

Alić kaže da je zadovoljan što je bivši presjednik RS-a Radovan Karadžić u aprilu osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, ali naglašava da je i dalje razočaran što njegova zemlja nije usvojila zakon koji daje prava žrtvama torture.

“Kao ‘čovjek iza žice’, ne mogu da razumijem državu koja se ne može sabrati, pa čak da ni nakon 20 godina ne pokuša na dnevni red staviti zakon o zaštiti žrtava torture”, ističe Alić.

“Šta ću, kada budem imao 70 godina, odgovoriti svom djetetu kada me upita da li ja, njegov otac, imam neku mirovinu?”, pita se on.

“Ne moram biti bogat. Potrebne su mi ljubazne, ljudske riječi, da svi ratni zločinci budu kažnjeni, da naša djeca ne uče pogrešnu istoriju i da više nema rata.”

Mirsad Bajtarević je novinar “BH Radija 1”. Ovaj tekst je nastao kao dio sheme grantova Balkanske tranzicione pravde BIRN-a uz podršku Evropske komisije.