Paravac i ostali: Tjerali oca i sina da se tuku, brat brata da udara

Salih Hamidović je pred Sudom Bosne i Hercegovine svjedočio o situaciji koja je u mjestu Bukovačke Čivčije vladala 1992. godine. Na početku je kazao kako su odnosi među muslimanima i Srbima bili dobri do 1. maja, ali da je onda Srbima zabranjeno da dolaze u muslimanski dio mjesta.

“Prvo je u maju došla naredba da se preda oružje. Došla je srpska policija i rekla da se donese u Dom kulture. U junu smo odvedeni u logor. (…) Naređenje je bilo da muškarci dođu pred Dom. Bila je tu neka vojska u šarenim odijelima, bilo je nekog maltretiranja i rekli su nam da legnemo u kanal. Po nas su došli autobusi. Ne znam da li su isti ti ljudi, ali je tada minirana džamija i digli su munaru u zrak”, izjavio je Hamidović na suđenju Borislavu Paravcu, Andriji Bjeloševiću i Milanu Saviću.

Navedeni su optuženi za progon civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva – ubistvima, zatvaranjem i drugim nečovječnim djelima na području Doboja i Teslića. Paravac je, prema optužnici, bio predsjednik Kriznog štaba u Doboju, Bjelošević načelnik dobojskog Centra službi bezbjednosti (CSB), a Savić njegov zamjenik.

Svjedok je kazao kako su u autobusima bili muslimani iz Čivčija i da su ih sve zajedno odveli u vojni hangar u Usori. Tu je, rekao je Hamidović, vidio i ljude iz dobojske čaršije.

“Stražari su pojedine izvlačili. Samo kažu ‘ti izađi’, izmlate ga i vrate. Mene nisu tukli. Ne sjećam se da su nam donosili hranu. Spavali smo na drvenim stalažama. Tu smo ostali sedam ili osam dana”, tvrdi svjedok.

Na pitanje tužitelja Edina Muratbegovića šta je uslijedilo nakon boravka u vojnom hangaru, svjedok je kazao kako su u malim kamionima prebačeni u Pirčin disko.

“Jedan čuvar nam je rekao da nas je tu bilo 320. Čuvari su bili korektni, ali su dolazili ljudi, vjerovatno sa ratišta, i tukli nas. Tjerali su oca i sina da se tuku, brata i brata da se tuku. Tukli su nas palicama i lancima. (…) Dok su čuvari bili napolju, oni su bili unutra”, ispričao je svjedok, koji je dodao da je pored većine muslimana, među zarobljenima bilo desetak Hrvata.

Prema njegovim riječima, 12. jula 1992. godine počelo je izvođenje i odvođenje u živi štit. Kako se prisjeća, u živom štitu je poginulo više osoba, dok je jedna osoba uspjela pobjeći nakon ranjavanja.

Nakon toga je, kazao je svjedok, odveden u centralni zatvor u Doboju, gdje je ćeliju dijelio s još 15 do 20 osoba. I tu je, rekao je Hamidović, bilo premlaćivanja zatočenika. Prisjetio se da je, prilikom boravka u zemljoradničkoj zadruzi, prozvan zarobljeni Ilija Tipura.

“Njega su tražila dvojica vojnika. Izveli su ga i čuli smo jauke. Više se nije vratio. Ne znam šta je bilo s njim”, izjavio je svjedok.

Ispričao je da je u zarobljeništvu bio do oktobra 1992. godine, kada su konačno pušteni kućama. U svom domu u Čivčijama boravio je do 24. juna 1993. godine, kada je, prema njegovim riječima, muslimanima naređeno da se sele.

“Autobusima su nas preko Banje Luke prebacili do pred Turbe. Muslimana u Čivčijama više nije bilo”, zaključio je svjedok.

Na pitanje advokata Slobodana Cvijetića, branioca drugooptuženog, o tome da li je bio u zatvoru po naređenju suda u Bijeljini, svjedok je kazao da su ih “optužili, a onda rekli da idemo kući”.

Nastavak suđenja planiran je za 8. mart 2022. godine.