Trivko i Đuka Đurić su sa tri kćerke – Jovankom, Bojanom i Anicom – prije rata živjeli na svom imanju u selu Srnice.

Najstarija kćerka Jovanka priča za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je to bila prava domaćinska kuća, da su njeni roditelji bili vrijedni i radni, bavili se poljoprivredom, uzgajali stoku, odgajajući kćerke u slozi sa svojim prijateljima i komšijama svih nacionalnosti.

Otac Trivko je imao prvo volove, a potom i konje, nastavlja ona, s kojima je često išao kod drugih komšija da uzore parcelu prije sjetve. Ponekad je znao otići kratko da radi i u Austriju.

“Sjećam se tako, jednom se otac tokom noći vratio iz Austrije, a mi djeca poskakali iz kreveta da vidimo kakve nam je poklone donio. Meni donio male crne lakirane čizmice, lijepe, ma prelijepe. Ja ih obukla i legla u krevet da spavam u njima, toliko su mi se sviđale, a mati mi reče: ‘Pa nećeš valjda, Jovanka, u čizmama spavati’”, priča Jovanka dok joj suze naviru na oči jer već skoro 30 godina traži posmrtne ostatke majke.

Jovankin otac i majka su zadnji put viđeni kod svoje kuće u naselju Srnice 19. augusta 1994. godine. Prije toga su, prema Jovankinim saznanjima, više puta pričali s komšijama i ljudima iz okolnih sela kako žele da nađu nekog ko će ih prevesti preko linije, kako bi posjetili kćerke i njihove porodice na području Brčkog. Od tog dana im se gubi svaki trag.

“Zadnji put sam ih žive vidjela 7. marta 1994. godine. Ja, suprug i djeca smo se zatekli kod svekra i svekrve u Špionici (općina Srebrenik) kad je počeo rat u Brčkom. Otišli smo im u posjetu u namjeri da budemo nekoliko dana, međutim nakon što su srušeni mostovi u Brčkom preko rijeke Save i počeo rat, mi se više nismo mogli vratiti svojoj kući”, govori Simić, dodajući da su tu ostali 22 mjeseca, odakle je preko njiva i šuma povremeno odlazila do Srnica da obiđe roditelje, koji su živjeli sami.

Pismo o odlasku djeci i unucima

Trivko i Đuka Đurić. Foto: Porodični album 

Tokom maja mjeseca došlo je, priča ona, naređenje da se Srnice isele, međutim njeni roditelji su s još nekima odlučili ostati, jer su prije rata sa svima bili dobre komšije, i sa Muslimanima u susjednim Gornjim Srnicama i sa Hrvatima u Hrgovima.

“Jedno vrijeme su moji roditelji, zajedno s drugim komšijama, spavali u školi u Srnicama jer im je vojska rekla da je bezbjednije da spavaju tu gdje ima straža nego u svojoj kući. I tako su i radili neko određeno vrijeme, a poslije su prestali ići na prenoćište u tu školu i cijelo vrijeme su bili kod svoje kuće, obrađivali zemlju, hranili stoku, niko ih nije dirao jer su ih svi znali”, kaže Jovanka.

“Od marta mjeseca 1994. godine, kad sam roditelje zadnji put vidjela žive, pa do augusta mjeseca nekoliko puta smo se dopisivali preko poruka ‘Crvenog krsta’ jer sam se ja sa svojom porodicom vratila kući u Brčko pa su te poruke bile jedini način komunikacije”, prisjeća se Jovanka za BIRN BiH.

“Iz tih poruka sam saznala da moji roditelji pokušavaju pronaći nekog ko bi ih preveo preko linije, da dođu i posjete mene, sestru i unuke. Znam da su čak prodali konje i kravu da bi skupili pare kako bi platili nekom da ih prevede preko linije”, pojašnjava ona.

A onda danima nije čula ništa o njima, dok joj tetak i tetka sestrinog muža, koji su prešli iz Špionice u Brčko, nisu rekli da su i njeni roditelji trebali s njima doći, ali da je njihova kuća bila prazna kada su došli do nje 19. augusta 1994. godine, te da su zatekli pismo u kući.

Rođak i komšinica su im kasnije rekli da su 19. augusta 1994. godine došli do kuće Trivka i Đuke Đurić, da je sve bilo otključano, ali da su sve stvari bile u kući, da su se na ulazu nalazile papuče njene majke, te da su našli pismo u kome je pisalo da su otišli djeci i unucima u posjetu jer su ih poželjeli i da će se vratiti za par dana.

Poslije rata je Jovanka od jedne babe, koja je živjela u kući blizu njenih roditelja, saznala da je ona, jedne večeri dok je padala kiša, vidjela da su “neka kola bila ispred njihove kuće i da su potom otišla” i da ona Trivka i Đuku više nije vidjela.

Od tada se raspitivala na mnogim mjestima, a neki su joj poznanici govorili da su joj se roditelji vjerovatno sklonili kod komšija u okolnim selima jer su se poznavali i bili dobri s mnogima od njih.

Jovanka govori da nije gubila nadu sve dok joj nakon par mjeseci jedan rođak, koji je bio u policiji, nije rekao da se o njima ništa ne zna, da nema saznanja da li su živi, te je tada zapravo shvatila da su nestali.

Prolazile su godine a o njima ništa nije novo čula što bi pomoglo da sazna gdje su nestali, kako bi pronašla njihova tijela i dostojno ih sahranila, da im može otići na grob.

Otac pronađen u koritu rijeke Tinje, želja za jednom majčinom kosti

Jovanka Simić (rođena Đurić). Foto: BIRN BiH 

Inspektor iz Policije Brčko distrikta je 2006. godine obavijestio Jovanku da su pronađeni posmrtni ostaci njenog oca i da se nalaze u kosturnici u Banjoj Luci.

Prema saznanjima koje je tad dobila u policiji, posmrtni ostaci su nađeni tri godine prije toga u naselju Seonjaci, slučajno kada je jedan od mještana bagerom čistio pored svog imanja i primijetio ljudske skeletne ostatke u korijenju drveća u koritu rijeke Tinje.

“Njegove kosti su pronađene godinama prije, i nakon toga su bile prevezene u Tuzlu, potom u Odžak, a onda u Banju Luku, gdje je 2006. godine utvrđeno podudaranje sa DNK uzorkom koji smo sestre i ja godinama prije toga dale u nadi da ćemo pronaći svoje roditelje”, opisuje Jovanka.

Nakon toga uslijedio je novi šok.

“Ne mogu opisati osjećaj kada smo otišli na preuzimanje očevih kostiju, jer sam očekivala da ću vidjeti čitav skelet, međutim na šatorskom  krilu u toj kosturnici vidjela sam samo pola očeve lobanje i nešto malo kostiju od skeleta. Ruke su mu bile svezane žicom, prepoznala sam njegovu košulju koju je nosio prije rata, pantole, kaiš, kaiš od sata, album sa slikama i majčinu ličnu kartu”, prisjeća se.

“Tad sam rekla: ‘Zašto niste na tom mjestu još kopali, jer je tu gdje ste njega pronašli, sigurno morala biti i moja majka.’ Međutim, rečeno mi je da su vršena dodatna kopanja na toj lokaciji, ali da niko drugi nije pronađen”, kaže Jovanka.

Ona je poslije saznala da je Komisija za traženje nestalih bezuspješno vršila iskopavanja na više lokaliteta u Jagodnjaku i Poljacima duž korita rijeke Tinje, kako bi se pronašle kosti njenih roditelja, ali i skeletni ostaci još četiri žene iz Špionice za koje se pretpostavlja da ih je neko zajedno obećao prevesti preko linije.

“Nekim ljudima bude žao kad ne pronađu kompletan skelet svojih nestalih članova porodice, ja bih bila zadovoljna da pronađem samo jednu majčinu kost, da je ukopam pored oca i da im mogu doći na  grob da se pomolim i zapalim svijeću”, ističe plačući Jovanka Simić, dodajući da i nju godine polako sustižu i da je sve manje nade da će za života pronaći majku.