Izostanak asistenta za njegove roditelje predstavlja nastavak agonije koju ove godine dodatno pojačava i mogućnost gubitka učiteljice, jer joj ugovor nije produžen do početka školske godine.

“Velika je agonija, mi razmišljamo cijeli raspust da li će se ponoviti isti scenarij kao prošle godine ili će se promijeniti nešto”, kaže Irma Hota-Bošnjo i objašnjava da ona kao roditelj nije uvijek kompetentna i stručna da upotpuni njegove potrebe u obrazovanju.

“Mi radimo s našim sinom, ide sada u teži razred, neophodan mu je asistent”, dodaje ona.

Roditelji djece s poteškoćama u razvoju svake godine se suočavaju s neizvjesnošću da li će i kada biti odobreni asistenti, jer, kaže Irma, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje školi njenog sina ne dodijeli potreban broj asistenata, niti se individualni plan i program izradi na vrijeme za potrebe pohađanja nastave. Ove godine je Ministarstvo isprva dodijelilo samo jednog asistenta na 12 djece s poteškoćama u razvoju u Irfanovoj školi.

Uz to, Irfanova učiteljica im je saopćila da još uvijek nije potpisala ugovor pa je neizvjesno da li će mu ona predavati. Uz nedostatak asistenta u nastavi, promjena učiteljice će dodatno pogoršati situaciju, kaže Irma.

Irfan je tokom prošle godine imao asistenta u nastavi, koji mu je olakšao praćenje nastave i savladavanje gradiva. Zbog smetnji koje ima, koje su rezultat gluhoće, njemu je neophodna pomoć kako bi aktivnije pratio nastavu, držao pažnju i interaktivno učestvovao u nastavi. Sam je neće moći pratiti, smatra njegova majka.

Hota-Bošnjo kaže kako će, ukoliko Ministarstvo ne nađe neko rješenje, morati sami platiti asistenta, iako je to zakonom zagarantovano pravo za djecu s poteškoćama u razvoju.

“Uloga učitelja i asistenata mora biti zagarantovana, postoje zakonski akti koji stoje iza toga. Oni ih moraju ispoštovati. Smatram da je diskriminatorno ako se ne bi angažovao dodatan broj asistenata, jer svako dijete ima jednako pravo da prisustvuje nastavi i jednako pravo na obrazovanje i odgoj”, kaže ona.

Naida Hota-Muminović. Foto: N1

Nakon kritika roditelja putem društvenih mreža da se i ove godine kasni sa informacijom o asistentima, iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje su se oglasili tek nekoliko dana prije početka nove školske godine. Ministarstvo je za BIRN BiH potvrdilo kako su školama informaciju o saglasnosti za angažovanje asistenata i mobilnih timova poslali 20. augusta, te da su ove godine povećali broj asistenata.

“Školama se dozvoljava angažman 144 asistenta, dakle u školskoj 2021./2022. godini ćemo imati 44 asistenta više nego u prethodnoj”, kaže ministrica Naida Hota-Muminović.

Objašnjava da će ove godine biti angažovano 54 stručnjaka psihologa, logopeda, edukatora-rehabilitatora za pružanje podrške inkluzivnom obrazovanju u Kantonu Sarajevo.

Roditelji i udruženja smatraju kako je 20. august suviše kasno za informaciju o asistentima.

Irfanovoj školi su naknadno odobrena tri dodatna asistenta, pa će sada jedan od njih raditi sa po troje djece.

Direktor Osnovne škole “Osman Nuri Hadžić” Ševal Dudević kaže kako su drugog dana nove školske godine od Ministarstva dobili saglasnost za angažovanje dodatna tri asistenta u nastavi.

“Mi smo uložili prigovor Ministarstvu i jučer su nam odobrili dodatna tri asistenta i sada imamo četiri asistenta na 12 učenika s poteškoćama u razvoju”, kaže Dudević objašnjavajući da su time ispoštovani pedagoški standardi jednog asistenta na tri učenika.

Ali on dodaje da to nije dovoljno. On je potvrdio da i u ovoj školi imaju problem s konkursnim procedurama i da postoji mogućnost promjene učiteljica. Time nisu zadovoljni, ali kaže da na to ne mogu utjecati.

Objašnjava da su još u junu poslali informacije o potrebama za produžavanje ugovora i konkursa, ali da Ministarstvo uvijek kasni s tim postupcima.

“Mi svake godine tražimo na neodređeno, ali nikad ne daju na neodređeno, samo na određeno, onda ne može jedna ista učiteljica držati jednu generaciju”, kaže on.

Redovno kašnjenje

Aida Hrnjić. Foto: N1

Aida Hrnjić, predsjednica Udruženja za podršku porodicama s djecom i osobama s poteškoćama u razvoju “Colibri”, smatra spornim i način zapošljavanja asistenata i mobilnih timova kao osoblja koje se “koristi po potrebi” i da se uz takav način rada ne može kvalitetno izraditi individualni plan i program rada.

Ona objašnjava da Ministarstvo daje saglasnost školama da bez konkursa na 90 dana zaposle lica za potrebe nastave, a kojima se preko raspusta prekida ugovor. Nekima od njih se nakon zimskog raspusta produži ugovor, a nekima ne, što za posljedicu ima i mogućnost da dijete s poteškoćom u razvoju nema asistenta tokom cijele godine ili nema istog asistenta cijelu godinu.

“To u praksi izgleda ovako: djeca krenu 1. u školu, onda će mobilni timovi napraviti opservaciju djece u školi, to će trajati dva-tri mjeseca, onda će da se pristupi izradi prilagođenog plana i programa i dok bude usvojen na vijeću, i eto vam kraj polugodišta. Prema tom sistemu, realno i istinski krenu raditi od drugog polugodišta”, kaže Hrnjić.

Ona objašnjava da je neophodno uraditi procjenu ovakvog načina rada i utvrditi stvarne vrijednosti i koristi tog sistema, te da li doprinosi razvoju djece.

“Ako gledate na cjelokupan obrazovni sistem, nije zadaća asistenta obrazovati dijete. Obrazovati dijete podrazumijeva puno više stvari. Ovdje je išlo po sistemu ‘brigo moja, pređi na drugoga’, pa su i ti asistenti ostavljeni sami s djecom da se snalaze sami kako znaju i umiju, bez da imamo relevantne podatke šta to znači za djecu, šta se postiglo time”, smatra ona.

Iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje navode kako su učenici s poteškoćama u razvoju prošle školske godine imali kontinuiranu podršku članova mobilnog tima za pružanje podrške inkluzivnom obrazovanju i asistenata u osnovnim i srednjim školama.

BIRN BiH je prošle godine, o problemu kasnog dodjeljivanja asistenata u nastavi djeci s poteškoćama u razvoju i teretu koji takvim obrazovanjem pada na leđa roditelja, pisao u reportaži o dječaku s Downovim sindromom koji je asistenticu dobio tek nakon dva mjeseca nastave.

Njemu su u nastavi uglavnom pomagali članovi njegove porodice, koji su gradivo prilagođavali njegovim potrebama i mogućnostima.

Prema analizi o položaju djece s poteškoćama u razvoju koju je radio UNICEF, podaci iz popisa procjenjuju da u BiH 8,3 posto ukupnog stanovništva prijavljuje “bilo kakve poteškoće u obavljanju osnovnih aktivnosti kod kuće, na poslu ili u školi” u domeni vida, sluha, hodanja ili penjanja, prisjećanja ili koncentrisanja, oblačenja i kupanja i komuniciranja.

Od ovog broja je 6.239 djece mlađe od 18 godina. Udio djece koja imaju bilo kakve poteškoće u navedenih šest domena jeste 0,9 posto ukupnog stanovništva u BiH, navedeno je u istraživanju UNICEF-a.

Život pun neizvjesnosti

Početak školske godine u Sarajevu 2020. godine. Foto: EPA-EFE/FEHIM DEMIR

Devetogodišnji Tarik krenuo je ove godine u treći razred osnovne škole i dobio je asistenticu u nastavi pred sami početak nastave. On pažnju i vrijeme asistentice mora da dijeli sa drugom djecom jer kantonalne vlasti nisu iz budžeta izdvojile dovoljno novca da svako dijete ima svog asistenta.

Tarikova majka Elma Tunović-Batuša kaže kako njen sin iz autističnog spektra ne može samostalno pohađati nastavu i da konstantna neizvjesnost loše utiče na njegovo ponašanje, jer autizam iziskuje praćenje životne rutine.

“Malo idete u školu, a u školi podijeljeno odjeljenje, pa mu nije jasno gdje su ostali drugari, pa onda sedmicu kući, pa onda stalno kući, pa dan s djecom, dan s asistenticom, to su promjene koje mogu izazvati kod njega poteškoće i smetnje”, objašnjava ona.

Njoj je raspust prošao u čekanju informacije o tome da li će i kada biti dodijeljen asistent njenom sinu. Podatak da će školi biti dodijeljen samo jedan asistent saznala je sedmicu pred početak nastave, a da će asistenta njen sin dijeliti sa drugim učenicima saznala je u prvoj sedmici školske godine.

“Velika je neizvjesnost, kako će to utjecati na njegovo obrazovanje, život, na njegov razvoj, da li će doći do digresije, najveća mi je to bojazan”, objašnjava Elma i dodaje da stalne promjene u nastavi, osoblja i procedura često loše utiču na njenog sina.

Ona je morala napustiti posao kako bi radila posao asistenta kojeg vlasti nisu obezbijedile. U tome nije jedina.

Tokom protekle godine i pandemije, dio nastave Tarik je slušao online, zbog čega je ona morala preuzeti još veću ulogu. U tom periodu imao je asistenta, ali on je služio kao posrednik između učiteljice i majke, a individualni plan i program rada su Elma i asistent pravili za svaki dan posebno jer nije bio riješen sistemski.

Prema Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, djeca i mladi s posebnim obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama.

“Individualni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima, izradit će se za svakog učenika, uz obavezno određivanje defektološkog i logopedskog statusa”, stoji u Zakonu.

Ali nedostatak sistemskog rješenja za djecu s poteškoćama u razvoju i neprovjeravanje rezultata trenutnih rješenja dovode do negativnih posljedica po ciljeve inkluzije – usmjeravanje djece i njihove samostalnosti u budućnosti, smatra Aida Hrnjić, predsjednica Udruženja “Colibri”.

“Mislim da to najeklatantnije opisuje podatak da od ukupne djece poteškoćama u razvoju koja završe osnovnu školu, samo 1,8 posto ide u srednju školu”, kaže ona.