Svjedok, koji je iskaz dao iz druge prostorije uz distorziju glasa i slike, ispričao je da se Odred “El-Mudžahidin” finansirao donacijama prikupljenim u zaljevskim zemljama, a da su sredstva raspoređivana za kupovinu hrane, vozila i oružja, od kojih su neka kupljena u inostranstvu, dok je dio donacija dolazio kroz humanitarne organizacije.
“To su bili strogo čuvani podaci unutar odreda, o tome niko nije obavještavan”, rekao je svjedok.
Prema njegovim riječima, na kraju rata, broj pripadnika odreda se kretao oko 1.000, ali je stalno varirao, kao i da je domaće stanovništvo činilo dvije trećine ili više u jedinici.
“Što se tiče Bošnjaka koji su pristupili odredu, jedini uvjet je bio da to rade dobrovoljno. Dolazili su pojedinačno. Bili su bolji uvjeti nego u drugim jedinicama kada je u pitanju oprema i hrana”, naveo je svjedok.
Jednu od borbenih grupa, kako je rekao, u odredu su činili Arapi, jednu Bošnjaci, a treću Turci i dobrovoljci koji su došli iz zapadnih zemalja, ali da niko van jedinice nije uticao na imenovanja, kao i da se po pristupanju prolazila najprije vjerska, a potom i vojna obuka koje su trajale po 42 dana, prije uključivanja u borbena dejstva.
Govoreći o strukturi odreda, svjedok je spomenuo da je “šura” vrhovno tijelo koje je upravljalo džematom, pa i vojnom jedinicom i da je taj organ postavljao i smjenjivao emira, vojnog zapovjednika.
“Mnogi su pristupili odredu sa lažnim, falsificiranim dokumentima. Nije se mogla utvrditi vjerodostojnost, radile su se provjere i ti ljudi su bili pod nadzorom. Provjere su vršene putem veza i kontakata u inostranstvu”, kazao je svjedok i naglasio da komandi Trećeg korpusa nisu slati ažurirani izvještaji o dolascima i odlascima iz jedinice.
Svjedok tvrdi da se evidencija o borbenim grupama u odredu vodila za Bošnjake i strane borce, da je bila dostupna emiru, vojnom zapovjedniku i upravi za vjersku obuku, ali da su podaci bili strogo čuvani.
Istakao je svjedok da odred nikome nije slao izvještaje o borbenim dejstvima, osim onima koji su bili zaduženi za prikupljanje finansijskih sredstava, ali da nikakvi izvještaji nisu slati jedinicama Armije BiH u sastavu ili komandi Trećeg korpusa.
“Nije bilo komunikacije sa službom vojne bezbjednosti. Apsolutno je bilo nepovjerenje odreda i struktura Armije BiH”, rekao je svjedok koji je potom dodao da pripadnici odreda nisu nosili oznake Armije BiH, niti su iste postojale na zastavi i grbu jedinice.
Svjedok je pojasnio i da je unutar odreda postojala disciplinska odgovornost i da su se za prekršioce donosile mjere od zabrane dopusta do pritvora, a za slučaj da neki pojedinac počini ratni zločin, kako kaže, za to je bio zadužen vojni komandant i te stvari su se rješavale “unutar kuće”, te je isključio mogućnost da se počinilac preda civilnim ili vojnim vlastima.
Spomenuo je i kako je sredinom 1995. moglo doći do prevrata u odredu jer su ljudi koji su dolazili iz zaljevskih zemalja smatrali da zaslužuju bolju poziciju i da su marginalizovani u odnosu na strane borce iz Sjeverne Afrike, ali da je rukovodstvo jedinice o tome upozoreno.
Bivšeg komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Mahmuljina optužnica tereti da nije spriječio ubistva i nečovječna postupanja pripadnika Odreda “El-Mudžahidin” na području Vozuće i Zavidovića. Prema optužnici, pripadnici tog odreda su od 11. do 29. septembra 1995. ubili 52 ratna zarobljenika.
Nastavak suđenja je 24. aprila.
