“Nakon svih ovih godina, nije bilo fer da vidimo što su krila naših majki bila oduzeta. To su krila koja mogu puno da lete. Zahvaljujući tim krilima, ja danas drhtim ovdje pred vama”, rekla je Jusić, dodavši da je cijeli proces bio težak.
Ono što je nju vodilo kroz taj proces, kako je pojasnila, bile su majčine riječi: “Moje rane su nevidljive, ali puno bole.”
“Danas kroz ovu izložbu ćete vidjeti da su te rane zaista postojane. Možda ih ne vidite, ali tu su. Izložba je teška ali potrebna za bolju budućnost. Osjetite te rane i shvatite da niko od nas ovaku sudbinu nije sebi birao. Nekako je nametnuto i tu smo jer ne želimo da našoj djeci i budućim generacijama bude nametnuto isto”, kazala je ona.
Jusić je rođena 1993. u “Sigurnoj kući” u Zenici. Sa svojih 15 godina Jusić je saznala da je njena majka preživjela ratno silovanje, nakon čega je ona rođena. U vrijeme rata, njena majka je imala 22 godine.
Godine 2018. Ajna je izašla u javnost i prvi put svijetu rekla da je ona dijete koje je rođeno kao posljedica ratnog silovanja, da takva djeca u Bosni i Hercegovini postoje, i da je vrijeme da se ta tema prestane “gurati pod tepih”.
Dokumentovanje iskustava djece
Ajna Jusić. Foto: BIRN BiH
Lejla Damon, koja je rođena u Sarajevu tokom rata nakon što je njena majka silovana, istakla je kako ova izložba prikazuje nevjerovatnu snagu, napredak i hrabrost preživjelih.
“Odrastajući u Velikoj Britaniji, mislila sam da sam jedino dijete koje je rođeno zbog rata. Mislila sam da sam potpuno sama i bilo mi je jako teško”, kazala je Damon, koja je kao dijete usvojena i odrasla u Velikoj Britaniji.
Stigmatizacija žena, prema Damon, jako je velika i čini dio njenog života. Njena biološka majka, koju opisuje kao hrabru i nevjerovatnu ženu, još uvijek živi u strahu.
“Mi moramo stvoriti sigurno okruženje za žene da istupe, da djeca budu priznata, i za bolje društvo”, rekla je ona.
Muzej ratnog djetinjstva u svom dosadašnjem radu dokumentovao je na hiljade priča djece i mladih iz različitih zemalja na čije je odrastanje uticao rat, ali do ove godine u svojoj kolekciji nisu imali dokumentovana iskustva djece i mladih koji su preživjeli ratno seksualno nasilje ili su rođeni zbog rata.
Aida Mia Alić, projekt menadžerica Muzeja ratnog djetinjstva, u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kazala je da je razlog koji je ponukao Muzej da pozove preživjele i djecu rođenu zbog rata da podijele svoja iskustva i tako njihove priče postanu dio muzejske arhive, bilo je to što se uvidjelo da niko od dosadašnjih učesnika i učesnica u svojim pričama i izjavama nije spomenuo silovanje i seksualno nasilje.
“Svjesni činjenice da je silovanje i seksualno nasilje oružje rata, smatrali smo važnim da se te priče i iskustva dokumentuju, te da i mi kao muzejska institucija damo doprinos podizanju svijesti o ovoj problematici. Ovom izložbom željeli smo dati simbolični doprinos borbi protiv stigmatizacije koja je prisutna u bosanskohercegovačkom društvu, i djelovati kao platforma za preživjele i djecu rođenu zbog rata, koji svoje priče i iskustva na ovaj način mogu podijeliti sa širom javnosti”, rekla je Alić.
Ona je dodala da učesnici u svojim pričama spominju probleme stigmatizacije, neprocesuiranja počinilaca odgovornih za ove zločine, kao i nepriznavanja zločina.
Komad papira na kome je oslikan život
Midheta Kaloper-Oruli. Foto: BIRN BiH
Jedna od učesnica izložbe, Midheta Kaloper-Oruli za BIRN BiH kazala je kako su žene žrtve rata stigmatizovane u društvu, ali i da društvo ne razumije šta su to djeca preživjela u toku rata i kakve je to traume ostavilo. Ukazala je na povezanost patnje djece i žena tokom rata.
“Kada su naša djeca tokom rata patila, s druge strane su patile njihove majke, nane, sestre, tetke, i to je jedna neraskidiva bol”, rekla je Kaloper-Oruli, generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča ‘92-‘95.
Na izložbi koja je danas otvorena u galeriji “Novi hram” u Sarajevu, predstavljene su priče, predmeti i videosvjedočenja preživjelih i djece rođene zbog rata. Također, izložbu čini i 12 radova preživjelih koji su nastali na radionici mapiranja tijela ranije ove godine.
Alić je kazala kako svaki od radova predstavlja tijelo jedne od učesnica u prirodnoj veličini, i na njima su zapisani najvažniji događaji i iskustva u životu svake od njih, kao i njihove lične nade za budućnost.
Učesnice na radionici mapiranja tijela koristile su jezik umjetnosti kao medij za prenošenje različitih životnih iskustava i kroz taj proces radile na jačanju svojih individualnih snaga i vrijednosti, pojasnila je Alić.
Kaloper-Oruli je naglasila kako su se učesnice na radionici uz vodilju psihoterapeuta vraćale u svoj život i djetinjstvo, pa onda se napravio presjek “gubitka života ‘92-‘95., gdje vi zaista ništa lijepo niste mogli da kažete”.
“To je u suštini bit, da ljudi koji će posjetiti tu izložbu razumiju taj komad papira na kojem je oslikan naš život, da iz toga shvate naše poruke i da iz toga izvuku pouke”, rekla je ona.
Ono čime žrtve nisu zadovoljne, prema Kaloper-Orili, jeste procesuiranje odgovornih za zločine.
“Po pitanju Foče, zločinci svakodnevno hodaju, žrtve ih gledaju. Tužilaštvo zaista kao da je zaspalo. (…) Trebaju zaista da počnu raditi svoj posao. Iz Haaga je prebačeno toliko predmeta pod oznakom ‘A’ a ništa se po tom pitanju ne radi, i zaista smo nezadovoljni”, kazala je ona.
Izvršna direktorica Muzeja ratnog djetinjstva Amina Krvavac je rekla da je izložba otvorena kako bi se na simboličan način obilježio Međunarodni dan borbe protiv ratnog seksualnog nasilja.
“Izložba kroz priče, eksponate i videosvjedočenja preživjelih i djece rođene zbog rata ima za cilj da ukaže na višestruke probleme s kojima se preživjeli i djeca rođena zbog rata suočavaju, ali isto tako da podigne svijest o tome kako možemo doprinijeti poboljšanju njihovog položaja u društvu”, kazala je ona.
Izložba je otvorena do 1. jula, a rezultat je projekta realizovanog u saradnji s Međunarodnom organizacijom za migracije, Udruženjem “Zaboravljena djeca rata”, Fondacijom “Krila nade”, Udruženjem “Psiholab” i uz podršku Vlade Velike Britanije.
