This post is also available in: English
Željezni most u Doboju. Foto: Inicijativa “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”.
Iz Centra za nenasilnu akciju (CNA) su saopćili da su četiri lokacije zatočenja žepačkih Bošnjaka, Željezni most u Doboju, na kojem je ubijeno 11 civila, te Kazneno-popravni dom (KPD) Zenica obilježeni kao mjesta zatočenja civila i vojnika.
Za tijelima nekih od ubijenih logoraša iz Žepča se, prema riječima Ekrema Nadžaka, još uvijek traga.
“U Žepču sam se zadesio igrom slučaja, došao sam s rada iz inostranstva da obiđem roditelje, u tome je počeo sukob i nisam se mogao vratiti. U trenutku zarobljavanja imao sam status civila, nikad nisam bio vojnik. Prošao sam kroz nekoliko zatočeničkih objekata, od škole u Perkovićima, silosa… Dio logoraša, njih više stotina je iz Žepča prebačeno u logore u Hercegovinu, ali, srećom, ja nisam poslat”, opisuje bivši logoraš Nadžak.
Aktivisti su u Žepču obilježili objekat nekadašnjeg silosa, fiskulturnu salu Osnovne škole u Žepču, zgrade osnovnih škola u selu Ljubatovići i u mjestu Perkovići.
Prema CNA-u, u periodu od 26. juna 1993. do 31. marta 1994. godine ova mjesta, pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane (HVO), služila su za zatočenje više stotina žepačkih Bošnjaka. Zatočenici su bili u prenatrpanim prostorijama, podvrgnuti nehumanim uvjetima, prisilnim premještanjima, ispitivanjima, zlostavljanju i premlaćivanjima.
Kantonalni sud u Zenici osudio je bivšeg pripadnika HVO-a Pericu Adžića na četiri godine zatvora zbog ratnog zločina nad ranjenicima i ratnim zarobljenicima u školi u Žepču. Vrhovni sud Federacije BiH smanjio mu je kaznu za zločine nad ranjenicima i bolesnicima počinjene 1993. u Žepču, osudivši ga na dvije godine i osam mjeseci zatvora.
Osnovna škola Perkovići, Žepče. Foto: Inicijativa “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”.
Aktivisti su obilježili i Kazneno-popravni dom Zenica, kao mjesto zatočenja koje je bilo u nadležnosti civilnih vlasti. Ovaj dom je, kako CNA navodi u saopćenju, u periodu 1992.–1995. godine služio kao mjesto zatočenja civila i vojnika hrvatske i srpske nacionalnosti. Zatočenici su bili izloženi teškim i nehumanim uvjetima, zlostavljanju i premlaćivanju.
Na Željeznom mostu u Doboju članovi Inicijative su također postavili obilježje o stradanju. Kako se navodi, u prelasku preko rijeke Bosne ubijeno je 11 civila, a dvije osobe su preživjele strijeljanje 1992. godine. Pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) te paravojne formacije zarobili su i zatočili mještane Jablanice kod Maglaja u vojne hangare nekadašnje kasarne JNA u Usori kraj Doboja, odakle su ih izveli i odveli na Željezni most.
Također je navedeno da je u toku istraga u Tužilaštvu BiH za stradanje civila iz mjesta Jablanica kod Maglaja, i ono je obuhvaćeno predmetom “Borislav Paravac i ostali”, koji se odnosi na događaje na području dobojske regije.
Kazneno-popravni dom Zenica. Foto: Inicijativa “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”.
Domovi kulture, škole, sudovi, policijske stanice i druge lokacije su tokom rata u Bosni i Hercegovini korištene kao mjesta zatočenja, mučenja, nehumanog postupanja i ubistava, a nakon rata nisu obilježena na adekvatan način kao mjesta stradanja.
Grupa aktivista iz Bosne i Hercegovine već pet godina radi na tome da ovakve lokacije obilježe, iskažu solidarnost sa žrtvama i ukažu na važnost primjerenog obilježavanja svih mjesta stradanja, saopćeno je iz CNA.
“Nažalost, u mnogim slučajevima, radi se o zajednici koja je u nekom mjestu danas manjinska pa im se ne dozvoljava da obilježe mjesta zatočenja, mučenja ili ubistava. Ovom aktivnošću želimo ukazati na takvu praksu koja je prisutna u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i regionu, želimo iskazati podršku i solidarnost sa svim žrtvama koje se godinama bore za pravo na sjećanje te pozvati lokalne vlasti da omoguće i pomognu da se ovakve lokacije obilježe”, kaže članica grupe Tamara Zrnović.
Video: Inicijativa “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”
“Ako je neko bio u logoru, zna da je to patnja. Neko je otpatio manje, neko više, ja sam dobro otpatio. Tako je isto i sa onim tamo, na drugoj, na trećoj strani. Bilo bi dobro da mi logoraši porazgovaramo jedni s drugima, da se izjadamo, bez obzira s koje smo strane. Kad neko ima neku svoju bol, nemam kome da se izjadam, jedino mogu onome što osjeti isto kao i ja. Imam osjećaj da bi mi bilo lakše, da bih i ja čuo i vidio muku onog drugog, da kažem sebi da nisam sam. Volio bih da doživim i to”, kaže Mirza Maglić, predsjednik Udruženja logoraša iz Žepča.
