This post is also available in: English
Sjeverin. Foto: BIRN BiH
U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Mevludin Hodžić priča kako su stanovnici Sjeverina u Srbiji 22. oktobra 1992. godine krenuli na posao u Priboj, preko teritorije Bosne i Hercegovine. Kako govori, u mjestu Mioče u BiH, pripadnici “Osvetnika” izveli su iz autobusa 16 muškaraca i jednu ženu, i kamionom ih prevezli do hotela “Vilina vlas”. Iz medija je saznao da su među ovim ljudima bili njegov otac Medo i tetka Mevlida Koldžić.
“Saznao sam da su odvedeni otac i majka, to je bila dezinformacija za majku, jer je bila tetka u pitanju. Istu noć sam napustio Budvu i vratio se do Priboja”, prisjeća se Hodžić, objašnjavajući da je tu proveo nekoliko dana prije odlaska u rodno selo s rođakom iz Priboja.
“Tu nalazim majku, mlađeg brata, djeda, nanu, tešku situaciju… Sve priče su se svodile na to da su trebali biti živi, jer nisu bili uniformisana lica, bili su civili. I onda razne dezinformacije danima – bit će razmijenjeni, živi, ubijeni su… – i sve do dvije hiljade i neke godine”, priča on.
Prve tačne informacije, kako kaže, dobio je poslije rata, kada su se pojavile fotografije i prvi svjedoci na suđenju u Beogradu, koje su pratili njegov brat i sin od tetke.
“Toliko su potresne i stresne slike da se nikada nisu ni objavile. Bila je silovana, mučena, zlostavljana maksimalno, a tada je imala oko 30-ak godina”, kaže Hodžić opisujući fotografije tetke zlostavljane u “Vilinoj vlasi”.
U tom hotelu je, kako priča, boravio godinu prije rata, kada nije ni slutio šta će se desiti.
“Ja sam dijete nekog drugog sistema i vakta. Srcem volio bratstvo i jedinstvo, družio se, i nije mi značilo ime i prezime. Čak i danas teško shvatam iako sam na svojoj koži to iskusio”, kaže Hodžić i dodaje da je i poslije rata bio u prolazu i da je išao da vidi “Vilinu vlas”.
Simbolične ruže u Limu
Predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” Bakira Hasečić kaže za BIRN BiH da su žrtve iz Sjeverina premlaćivane do smrti.
“To je bilo u holu hotela ‘Vilina vlas’, gdje se na jednoj slici vidi pepelnica crvena, koja je i danas u hotelu, znam jer sam nekoliko puta išla i gledala. Krvav hol je bio i stepenice ‘Viline vlasi’. Znam da je do danas jedno tijelo pronađeno”, kaže Hasečić.
Govori da je lično tragala za nestalima ispred udruženja, jer se radilo i o jednoj ubijenoj ženi, ali da i nakon dugog traženja nije nikad saznala gdje su tijela zakopana.
“Nažalost, do danas Višegrad šuti gdje su njihova tijela”, kaže Hasečić i dodaje da nije zadovoljna radom pravosuđa u slučaju razotkrivanja zločina nad žrtvama iz Sjeverina u “Vilinoj vlasi”, u kojoj je mučeno i nesrpsko stanovništvo Foče i Višegrada.
“Nema sobe u hotelu da žena nije silovana i da neko nije ubijen. Sada je ovo rekreacioni centar i neshvatljivo je za najveće mučilište – čiji je hotel plivao u krvi, gdje su žene vezane kablovima, gdje su silovane, vršile samoubistva, gdje je veliki broj njih ubijeno – da se neko može kupati u onom bazenu koji je krvav bio, spavati u sobi gdje je neko ubijen, gdje su žene silovane, i uživati”, ističe Hasečić.
Okružni sud u Beogradu je za zločin nad žrtvama Sjeverina osudio pripadnike paravojne formacije “Osvetnici” – Dragutina Dragićevića na 20 godina zatvora, Đorđa Ševića na 15 godina, dok su Milan Lukić i Oliver Krsmanović osuđeni na po 20 godina zatvora. Nakon hapšenja u Argentini, Milan Lukić je pred Haškim tribunalom, zbog zločina u Višegradu, osuđen na kaznu doživotnog zatvora, ali za zločin u Sjeverinu nije odgovarao.
“Četiri su osuđena, ali to su sve nižerangirani počinioci zločina. (…) nalogodavci se apsolutno nikad nisu našli pred sudom za ratne zločine, ali ono što je dramatično u ovom slučaju jeste da se ni Haški tribunal nije bavio ovim zločinom u Sjeverinu”, kaže Staša Zajović, jedna od osnivačica organizacije “Žene u crnom”.
Zajović navodi kako je javnosti u Beogradu zločin nad žrtvama Sjeverina nepoznat.
“Mi se trudimo, makar koliko je moguće, da im probudimo saosjećanje i empatiju, što nije tako jednostavno u Srbiji, čak ni prema žrtvama vlastite nacije, a da ne govorimo o žrtvama druge nacionalnosti. To ide od ravnodušnosti do potpunog odbijanja”, govori ona za BIRN BiH.
“Žene u crnom” će i ove godine, poštujući epidemiološke mjere zbog koronavirusa, obilježiti godišnjicu ovog zločina, kako bi pružile podršku onima koji još uvijek tragaju za najmilijima.
“Odakle žrtvama hrabrost da se bore za pravdu? Kad vidim koliko imaju snage i upornosti da se bore za pravdu, svoju i tuđu, pa kako ja mogu da imam taj luksuz da ih ne podržim”, zaključuje Zajović.
Omer Hadžić, predsjednik organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice otmice žrtava iz Sjeverina, kaže kako će sutra, 22. oktobra, u 11:30 porodice s mosta u Mioču spustiti u rijeku Lim simboličnih 17 ruža.
“Obratit ćemo se porodicama rečenicama da nikakvih novih informacija vezano za posmrtne ostatke nema, niti novih informacija vezano za procesuiranje počinilaca gnusnog zločina, kao i da država nije poduzela nikakve mjere za reparaciju i odštete”, kaže Hodžić.
Iz autobusa na liniji Rudo – Priboj izvedeni su Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Idriz Gibović, Ramahudin Ćatović i Mevlida Koldžić, dok je Sabahudin Ćatović otet ispred kuće u Sjeverinu u noći uoči ovog događaja.
