Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja – znak solidarnosti sa žrtvama i preživjelima

Domovi kulture, škole, sudovi, policijske stanice i druge lokacije tokom rata u BiH korišteni su kao mjesta zatočenja, mučenja, nehumanog postupanja i ubistava, a nakon rata nisu obilježena na adekvatan način kao mjesta stradanja, sapćeno je iz CNA. Već pet godina grupa aktivista iz Bosne i Hercegovine ih obilježava u znak solidarnosti sa žrtvama i ukazuje na važnost primjerenog obilježavanja svih mjesta stradanja.

“Nažalost, u mnogim slučajevima, radi se o zajednici koja je u nekom mjestu danas manjinska pa im se ne dozvoljava da obilježe mjesta zatočenja, mučenja ili ubistava. Ovom aktivnošću želimo ukazati na takvu praksu koja je prisutna u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i regionu, želimo iskazati podršku i solidarnost sa svim žrtvama koje se godinama bore za pravo na sjećanje te pozvati lokalne vlasti da omoguće i pomognu da se ovakve lokacije obilježe”, navela je članica grupe Tamara Zrnović.

Aktivistima se tokom obilaska mjesta stradanja u Zvorniku, Tuzli i Srebreniku pridružio i Sinan Alić, predsjednik Fondacije “Istina pravda pomirenje” iz Tuzle, koji je u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN BiH) kazao da “nije u redu obilježavati stradanje samo onog naroda iz kojeg se dolazi”.

“Logično je, ako su na tim lokalitetima stradali građani ove države, da ti lokaliteti moraju biti obilježeni na jedan kulturan i dostojanstven način, bez obzira ko je žrtva i bez obzira ko je izvršilac tog zločina”, rekao je on, dodavši kako ima informacije da su na dvije lokacije uklonjena obilježja nedugo nakon obilježavanja.

Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik, kazao je za BIRN BiH da svaki vid obilježavanja znači porodicama stradalih i preživjelim.

“Jednostavno da se to dokaže – da je neko počinio zločin i da treba za to da snosi odgovornost”, rekao je on.

Kako su naveli iz CNA, mnoge od ovih lokacija koje su bile mjesta zatočenja, mučenja ili ubistava, danas su vraćene u prvobitnu funkciju, pa se koriste kao škole, sudovi, policijske stanice, domovi kulture, ali postoje i objekti koje je danas vrlo teško pronaći jer su nakon rata do temelja porušeni i na njihovim lokacijama podignuti objekti druge namjene.

Jedan od objekata koji više ne postoje a koji je bio mjesto zatočenja više desetina civila jeste i Dom kulture u Čelopeku kod Zvornika. Prema saopćenju CNA, u periodu od 29. maja do 1. jula 1992. godine Dom je pretvoren u zatočenički objekat za 162 osobe bošnjačke nacionalnosti koje su dovedene iz sela Divič. Zatočenici su svakodnevno zlostavljani i premlaćivani, a najmanje 27 osoba je ubijeno. Objekat je bio pod upravom rezervne policije Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik, Teritorijalne odbrane (TO) Zvornik i paravojne jedinice “Žute ose”. Poslije 1. jula 1992. godine, zatočenici su premješteni u logor “Batković” kod Bijeljine.

I Dom kulture u Drinjači kod Zvornika tokom maja 1992. godine, saopćio je CNA, pretvoren je u zatočenički objekat za više od 80 osoba bošnjačke nacionalnosti. U noći između 30. i 31. maja, više od 80 zatvorenika iz ovog objekta je strijeljano. Upravu nad objektom su imale jedinice VRS-a. Danas se Dom kulture u Drinjači nalazi u ruševnom stanju i nije u funkciji.

Jedna od neobilježenih lokacija zatočenja i ubistava zvorničkih Bošnjaka jeste i garaža u mjestu Snagovo kod Zvornika. Pripadnici vojske i policije Republike Srpske su, zajedno s pripadnicima srpskih paravojnih formacija, 29. aprila 1992. godine zarobili grupu civila bošnjačke nacionalnosti, koju su sproveli do mjesta “Rašidov han” u Snagovu.

U privatnoj garaži, pripadnici paravojnih formacija ubili su 36 osoba, dok je njih troje ranjeno. Za zločine nad zvorničkim Bošnjacima osuđeno je više osoba pred Sudom u Haagu, Sudom BiH i sudovima u Srbiji. Predmet o počiniteljima zločina u Snagovu nalazi se u fazi istrage, prema podacima CNA.

U centru Tuzle aktivisti su obilježili lokaciju na Brčanskoj Malti. Pri pokretu kolone vojnika i rezervista iz tuzlanske kasarne “Husinska buna”, na lokalitetu Brčanska Malta 15. maja 1992. godine došlo je do sukoba između jedinica policije i Teritorijalne odbrane s jedne i pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) s druge strane.

Kako navodi CNA, prema podacima Centra za istraživanje ratnih zločina RS-a, tom prilikom su poginula 54 vojnika, dok su 44 ranjena. S druge strane, prema podacima Fondacije “Istina pravda pomirenje”, tom prilikom su poginula tri pripadnika Stanice javne bezbjednosti Tuzla i 33 vojnika JNA.

Objekat omladinskog doma u selu Rapatnica kao i pomoćni objekti fudbalskog kluba u ovom mjestu su u periodu od polovine maja do sredine augusta 1992. godine pretvoreni u zatočenički objekat za civile srpske nacionalnosti.

Upravu nad objektima, kako je saopćeno, imala je Vojna policija ARBiH i pripadnici takozvane Lovačke čete. Zatočenici su bili zlostavljani i prisiljavani na prinudni rad do avgusta 1992. godine, kada su prebačeni u zatvor u Tuzli.

Sud Bosne i Hercegovine je za ove zločine osudio Zurahida Mujčinovića na osam kao i Ekrema Ibračevića na tri godine zatvora.

Uz podršku Centra za nenasilnu akciju aktivisti su do sada obilježili više od 90 neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji strategija o tranzicijskoj pravdi kroz kojom bi bilo regulisano pitanje memorijala.