Matuzović i ostali: Smrt u Orašju
Veljko Pekić je kazao da se njegov brat Luka početkom maja 1992. godine vratio iz Austrije, gdje je radio. Naveo je da ga je posljednji put vidio u drugoj polovini maja, kada je otišao da izvuče jednog komšiju Hrvata koji je bio zatočen u Luci.
Prema saznanjima svjedoka, njegov brat je povezao komšiju kući, ali je zaustavljen na punktu koji su držali Hrvati u Gornjem Rahiću.
Svjedok Pekić je rekao da su dvojica muškaraca iz jednog sela kraj Brčkog, koji su bili zatočeni sa njegovim bratom u Donjoj Mahali (opština Orašje), ispričali da su tijelo Luke stavili u jednu vreću.
“Umro je u fiskulturnoj sali negdje u junu. Kažu da su tukli njega više nego sve ostale. Kažu, jer je psovao ustašku majku”, rekao je Pekić i dodao da je saznao i da su mu mučili brata.
Dvojica zatočenika, naveo je, spominjala su Marka, Rakijicu Živkovića i Peru Konja. Kazao je da tijelo brata do danas nije pronašao.
Za zločine počinjene u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić. Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te vojne i civilne policije u Orašju. Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.
Svjedokinja Ljubica Maliković iz Gradiške izjavila je da je njen suprug Manojlo kao vojnik otišao 19. novembra 1992. godine u akciju na području Orašja.
“Ja znam da sam ga ispratila i da mi se vratio u vreći 6. avgusta 1993. godine”, rekla je svjedokinja i dodala da je čula priče da joj je muž stradao u logoru u Donjoj Mahali.
Na pitanje Matuzovićevog branioca Vlade Adamovića, Maliković je potvrdila da je takođe čula priče da je bio u “Lori” u Splitu, kao i u Zagrebu.
Svjedok Dragan Tadić iz sela Novi Grad u opštini Odžak kazao je da je HVO odveo srpsko stanovništvo sa tog područja 8. maja 1992. godine. Rekao je da je on bio zatvoren u Bosanskom Brodu, a da je njegov rođak Vujadin Goranović odveden u Orašje. Prema njegovim saznanjima, Goranović i još dvojica su izvedeni iz logora u Orašju i više se nisu vratili živi.
Dejan Vasiljević, koji je na početku rata imao pet godina, kazao je da je njegov otac Lazar poginuo 9. maja 1992. godine u Bukovoj Gredi (opština Orašje), a da mu je djed Arsenije odveden u logor u Donjoj Mahali.
Tužilac Milanko Kajganić pročitao je iskaz Arsenija Vasiljevića, koji je preminuo u septembru 2017. godine. Vasiljević je naveo da su hrvatski vojnici 8. maja došli u Bukovu Gredu i kupili oružje, te da su rekli da će ponovo doći sutra, jer nije predato sve naoružanje.
Ispričao je da su sutradan okupili srpsko stanovništvo ispred čitaonice, a da je vidio kako njegov sin Lazar gura kolica s oružjem. Kako je izjavio, vojnici su njegovog sina i još neka lica odveli da traže još oružja i da ga je tada posljednji put vidio.
Vasiljević je kazao da je sa 30-ak mještana odveden u jednu šupu u Donjoj Mahali, gdje ga je prilikom ispitivanja udarao Rakijica.
“Nije to toliko boljelo koliko je bilo poniženje. Zašto taj mladić mene tuče kad nisam kriv ni za šta?”, rekao je svjedok.
Sutradan su, dodao je, prebačeni u Gimnaziju u Orašju, gdje mu je nepoznati stražar izjavio saučešće. Tako je, kako je naveo, saznao da mu sin više nije živ.
Odbrane su izjavile da bi svjedoka pitale o porijeklu velike količine naoružanja u Bukovoj Gredi, o vojnom angažmanu sina, te o automatskoj pušci koja je oduzeta od Lazara Vasiljevića.
Suđenje se nastavlja 6. februara.
