Analiza – Jovan Tintor: Sistemska zlostavljanja u vogošćanskim logorima

u Vogošći.

Optužnica po osam tačaka tereti Tintora, kao nekadašnjeg predsjednika Kriznog štaba općine Vogošća, za učešće u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo te općine u periodu od aprila do kraja jula 1992. godine.

Tintor je optužen za nezakonito zatočavanje, mučenje, premlaćivanje, tjeranje na prinudne radove i ubistva velikog broja žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti počinjene u više logora u Vogošći. Između ostalog, optužnica tereti Tintora da je svjedokinju C-3, koja bila u sedmom mjesecu trudnoće, udario u predjelu stomaka.

Dokazujući Tintorovu krivicu, Državno tužilaštvo je pozvalo više od 75 svjedoka, kao i četiri vještaka, dok je Odbrana saslušala oko deset svjedoka i jednog vještaka vojne struke.

Tintor je u februaru 2016. uhapšen na Rači, graničnom prijelazu sa Srbijom, po potjernici koja je raspisana 1999. godine.

“Sve će se crveniti od krvi”
Najveći dio dokaznog postupka Tužilaštva BiH odnosio se na iznošenje dokaza o tome kako su Bošnjaci u Vogošći pritvarani u logore, gdje su zlostavljani, a neki i ubijeni.

Eset Muračević, nekadašnji predsjednik Mjesne zajednice Svrake, prisjetio se proljeća 1992. godine, kada je išao na sastanke sa srpskim vlastima Vogošće. Prilikom odlaska na jedan od sastanaka, rekao je, vidio je Tintora kako raspoređuje vojnike oko Svraka.

“Kazao je: ‘Šta ćete vi ovdje? Ovdje će se sve crveniti od balijske krvi’”, prisjetio se Muračević.

Izjavio je da je 2. maja izvršen napad na Svrake i da su Bošnjaci primili poruku od Tintora da se predaju. Dva dana kasnije, kako je rekao, zarobljen je i odveden u kasarnu u Semizovcu, nakon čega je prebačen u “Bunker”.

“Na malom prostoru ‘Bunkera’ nas je znalo biti i po 80 – muškaraca, djece i žena. Vršili smo nuždu u kantu u objektu, što je bilo naročito neugodno za žene”, kazao je Muračević, dodavši da je vođen u “Nakinu garažu”, gdje je bio zlostavljan.

Bivši policajac i komandant Teritorijalne odbrane (TO) u Svrakama, Ferid Čutura je posvjedočio da je s kolegom Nijazom Salkićem 1. maja 1992. u policijskom autu zaustavljen na Vogošćanskoj petlji i vojska mu je rekla da je Tintor naredio da ih pretresu. Prilikom petresa, u autu su nađene granate, te su odvedeni u policijsku stanicu, gdje su morali pisati izjavu za oružje iz auta.

“U međuvremenu je Tintor došao na vrata, udario me pesnicom u grudni koš, opsovao ustašku majku”, izjavio je svjedok, pojasnivši da je potom odveden u podrum.

Nakon nekog vremena, kako je ispričao, došao je Tintor i “stavio mu nož pod vrat” i tražio da mu kaže gdje se nalaze “Zelene beretke”. Svjedok je dodao da je potom odveden u podrumske prostorije kasarne u Rajlovcu, odakle ga narednog dana vraćaju u policijsku stanicu.

“Tada su me pretukli i ostao sam 13 dana. Kasnije je bilo vrijeđanja… Da pucamo jedno drugom šamare… Trinaesti dan Boro Radić je došao, svezao nas lisicama i rekao da je Tintor naredio da idemo u bunker kod kafane ‘Kod Sonje’. Bunker je bio pun građana Svraka. Upravnik je bio Brane Vlačo. On je rekao da niko ne smije otvoriti bez dozvole Tintora”, prisjetio se svjedok.

Kada su Svrake napadnute, kazao je svjedok Ahmet Hido, stanovništvo je otišlo u kasarnu Semizovac. Kako je naveo, po njega u kasarnu je došao Brane Vlačo s vozačem, i odveden je s još nekoliko ljudi u pomoćni objekat hotela “Kontiki” u Vogošći.

“Postrojili su nas uza zid, vezali oči i odveli u ‘Bunker’. Ubačeni smo unutra i čuli smo neku jeku. Kasnije sam prepoznao Mešu Suljevića, bio je pretučen. Vlačo je tražio da ga polijevamo vodom. Fizičkog maltretiranja je bilo. Za Bajram su nam ubacili suzavac. To je ubacio Nele, Tintorov pratilac”, rekao je svjedok.

Svjedok Ekrem Piknjač je kazao da je 2. maja 1992. s porodicom i stanovnicima Svraka otišao u kasarnu u Semizovac, gdje je bilo 500 do 600 muškaraca, žena i djece. Nakon tri do četiri dana, kako je rekao, odveden je u “Bunker”.

Vozile su ga, kako se prisjetio, uniformisane osobe i jedna od njih je s podsmijehom rekla: “Hoćemo li ga vojvodi Jovanu Tintoru ili u logor?” Posvjedočio je da je u logoru bilo fizičkog maltretiranja i izvođenja na rad, ali da on lično nije izvođen, dodavši da je jedne prilike izvedeno 25 osoba, a da ih se pet nije vratilo.

Mustafa Dervišević, bivši rezervni policajac u naselju Svrake, ispričao je da je napad na to naselje trajao tri dana, nakon čega je on zajedno s kolegama na punktu na autoputu Sarajevo – Zenica zarobljen i odveden u hangar kasarne.

“Fizičkog maltretiranja je bilo, ali mene nije niko dirao. Brane Vlačo je 18. maja naredio da uđemo u autobus i kamion, i otišli smo u ‘Nakinu garažu’”, naveo je svjedok, kazavši da su uslovi bili zastrašujući te da su vojnici udarali one koji su bili u prvim redovima.

“Vojska je dolazila i govorila da je na Grahovištu poginulo devet Srba, da je poginuo od Tintora šura, i da je rekao da će nas pobiti. Rekli su da je Tintor rekao da će nas pobiti”, prisjetio se on.

Zaštićena svjedokinja C-3 je kazala da je bila u sedmom mjesecu trudnoće kada je iz Ilijaša krenula u Sarajevo ljekaru. Na putovanju je srela neke vojnike i tražila pomoć, ali su je oni odveli u restoran “Kod Sonje”, gdje je zatekla veliki broj civila i vojnika, i gdje je pretučena. Svjedokinja je izjavila da je tu vidjela i Tintora, čije je ime kasnije saznala.

“Čula sam kako mu se obraćaju s ‘vojvoda’, ‘Joja’, ‘komandante Joja’ i pitaju za upute… Kada sam rekla kako se zovem, vojnici su počeli da govore ružne stvari, psovali su, ismijavali se, govorili da sam jastuk stavila umjesto stomaka… Dvojica vojnika su me uhvatila, bluzu mi raskopčali… Tintor se digao i rekao: ‘Otkini joj tu dojku, da ne doji’”, prisjetila se C-3.

Ona je posvjedočila da joj je vojnik stavio nož pod vrat, a zatim joj je povrijedio dojku, nakon čega joj je prišao Tintor te je nogom udario u predjelu stomaka.

Optuženi nije osoba od povjerenja
Branka Drndarević, bivša sekretarica optuženog, kazala je da je tokom maja 1992. u hotelu “Park” popunjavala formulare za stanovnike koji su imali želju da odu, a Tintor joj je donosio gotove potvrde. Prema njenom svjedočenju, te potvrde su bile potpisane, s pečatom, ali nije gledala ko je bio u potpisu. “Ja sam samo popunjavala te obrasce. Tintor mi je donosio potvrde”, dodala je ona.

Svjedokinja D-2 je izjavila joj je Tintor, kao komandant Kriznog štaba, bio nadređeni za vrijeme dok je radila kao administrativni radnik u hotelu “Park”.

“To je čovjek koji nije imao hrabrosti, samohvalisavac, i nije osoba kojoj bih ja vjerovala”, istakla je, dodavši da je zajedno s kolegicom pravila dozvole za ljude koji bi iskazali želju za izlazak iz Vogošće.

Odbrana je nastojala dokazati da Tintor, kao komandant Kriznog štaba, nije imao ovlasti za zatočeničke objekte, niti za kretanje civila u Vogošći.

Iznoseći nalaz i mišljenje u korist Odbrane, vojni vještak Miodrag Novokmet je rekao da Krizni štab općine Vogošća 1992. godine nije imao nadležnosti da komanduje i naređuje vojnim jedinicama, niti je davao propusnice za izlazak, pojasnivši da je njegova uloga bila da obezbijedi život i rad svih institucija.

Upitan o kretanju vojnih i civilnih lica u vrijeme ratne opasnosti, vještak je naglasio da su za dozvole bile zadužene vojska i milicija.

Bivši komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) Vogošća, Vlado Kelović je kazao da Tintora poznaje duže vrijeme i da od septembra 1991. do aprila 1992. godine nije imalo ulogu u vlasti.
Za objekte “Bunker” i “Planjina kuća” svjedok je napomenuo da su bili namijenjeni za vojne zarobljenike, a obezbjeđivala ih je Vojna policija.

Svetozar Stanić, nekadašnji poslanik Srpske demokratske stranke (SDS) u Vogošći, naveo je da Krizni štab nije imao ovlasti da izdaje naređenja pripadnicima policije ili TO-a.

“Krizni štab je dao odluku da se daju potvrde. Vojno sposobni muškarci srpske nacionalnosti nisu mogli slobodno napustiti Vogošću, dok je muslimanima i Hrvatima bez uslovljavanja davana dozvola”, rekao je Stanić.

Govoreći o Kriznom štabu, svjedok je kazao da je imao funkciju zaštite privatne i društvene imovine. Također je rekao da Tintor nije mogao nikoga zatvoriti ili narediti nečije zarobljavanje.

Suđenje Tintoru je počelo u januaru 2017. godine, a on se sve vrijeme nalazi u pritvoru.