“Sredili smo tvoje Srebreničane”

Svjedok Rajko Babić, ratni pisar Prvog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), kazao je da je u julu 1995. godine dobio naredbu zamjenika komandanta bataljona Momira Pelemiša da obezbijedi školsku salu u Pilici u kojoj će, kako mu je rečeno, biti prebačeno između 100 i 200 zarobljenih Srebreničana, koji će odatle ići na razmjenu ka Tuzli.

Babić je 14. jula 1995. godine određen za taj zadatak, jer je bio učitelj i poznavao je raspored prostorija škole u kojoj je radio. S njim je ka Pilici krenuo i bezbjednjak bataljona Slavko Perić. Nekoliko vojnika iz Prvog bataljona je raspoređeno oko škole, koju su trebali osiguravati da se ne bi skupljalo stanovništvo oko zatvorenika. Prvi zarobljenici, kazao je svjedok, počeli su stizati poslijepodne.

“Nisam ih mogao prebrojati, ali mislim da ih je bilo više od 200. Bili su u civilu, neki goli do pasa, neki su nosili ranjenike. Smješteni su u salu, ali pošto je bila vrućina, izlazili su u hodnik ili u učionice. Neki su mogli izaći van do izvora da donesu vode. Bili su izgubljeni, plakali su”, ispričao je svjedok, pojasnivši da su zarobljenici u školi bili dvije noći.

Babić je u dvorištu škole vidio osobu za koju je znao da se preziva Popović. Tek kasnije, kada je svjedočio u Tribunalu u Haagu, saznao je da je riječ o Vujadinu Popoviću, koji je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici.

“Nije imao čin, ali je s njim uvijek bilo četiri-pet vojnika. Popović mi je kazao da će ih sve pobiti”, rekao je svjedok.

Svjedok je 15. jula otišao kući, nedaleko od škole, i nije se vraćao. Ispričao je da je 16. jula vidio autobuse i da su iz škole izvođeni zarobljeni u grupi od po osam ljudi.

“Vojska im je davala poveze da stave jedni drugima na oči, nisu im se htjeli približavati zbog groznog mirisa. Autobusi su dolazili i odlazili, nisam siguran da je u pitanju bio isti autobus”, kazao je svjedok.

On je dodao da vojnici Prvog bataljona nisu naručivali autobuse, niti je bilo koga od njih vidio kraj vozila. Njihov zadatak je bio, kako je rekao, da obezbjeđuju školu u koju nisu ni ulazili.

Drugog dana po zatočenju bezbjednjak Slavko Perić otišao je u Zvornik, da se u komandi brigade konsultira šta da rade sa zarobljenicima.

Dan kasnije, ispričao je svjedok, otišao je u komandu, gdje je zatekao komandanta bataljona Milana Stanojevića.

“Kada sam prišao, kazao mi je: ‘Sredili smo tvoje Srebreničane.’ Dan ili dva kasnije sam čuo da su svi pobijeni”, izjavio je svjedok.

On je rekao da nije poznavao Srećka Aćimovića.

“Znam iz raznih priča da je bio komandant bataljona, ali ga ne znam”, zaključio je Babić.

Aćimović je optužen da je, kao komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade, u julu 1995. postupio po naredbi komande Zvorničke brigade i Glavnog štaba VRS-a, da se Srebreničani iz škole u Roćeviću (općina Zvornik), s povezima na očima i zavezanim rukama, odvedu na lokaciju koju je sam izabrao – šljunkaru na obali rijeke Drine u Kozluku, gdje su ubijeni.

U optužnici se navodi da je Aćimović u periodu od 14. do 16. jula 1995. godine svjesno pružio pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bio da zatvore i ubiju vojno sposobne muškarce bošnjačke nacionalnosti iz srebreničke enklave.

Suđenje će se nastaviti 4. maja.