Teška maltretiranja

16. Marta 2016.00:00
U nastavku suđenja petorici optuženih za zločine počinjene 1993. godine na području Mostara, Tužilaštvo BiH je pročitalo iskaz svjedokinje koja je govorila o maltretiranju zatočenih u mjestima Meke i Potoci.

This post is also available in: English

Dragica Gakić je u izjavi datoj Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) 2014. godine navela da su je dvojica vojnika Armije BiH (ABiH) 30. juna 1993. sa suprugom Antom zatvorila u podrum kuće u Potocima, da bi ih kasnije odveli u Meke (općina Mostar).

“Eno Ćurić je bio osoba koja se pitala tu. S njim je bio i Hećim. Tu su ljudi doživljavali teška fizička i psihička maltretiranja. Mene i muža nisu maltretirali”, ispričala je Gakić.

Prema njenim riječima, nakon deset dana su kamionom odvezeni u predionicu “Đuro Salaj” da budu u živom štitu. Kako je kazala, tu su bili cijeli dan, a noć su proveli na ulici. Poslije dva dana, odvedeni su u Osnovnu školu u Potocima.

“Stanislav Kresić je bio sa mnom u zarobljeništvu, njega su posebno maltretirali. Željka Zovko je bila sa mnom, ležala je jer je bila nepokretna. Pričala je da je nepokretna jer su nju i njegog muža maltretirali”, dodala je Gakić.

Enes Ćurić je, s Ibrahimom Demirovićem, Mehmedom Kaminićem te Samirom Kresom i Hebibom Čopeljom, optužen za učešće u zatvaranju civila hrvatske nacionalnosti, koji su od juna do decembra 1993. godine bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom maltretiranju.

Prema optužnici, Ćurić je bio pripadnik 49. brdske brigade Armije BiH (ABiH) i upravnik zatvoreničkih objekata u Potocima, Demirović komandant 47. brdske brigade, Kreso načelnik saniteta jedinice koja je djelovala na području Bijelog Polja, a Čopelja i Kaminić pripadnici ABiH.

Demirović je optužen i da je u Potocima jednu osobu prisiljavao na seksualni odnos.

Na današnjem suđenju, Tužilaštvo BiH je uložilo set materijalnih dokaza koji govore o proglašenju i ukidanju ratnog stanja u BiH, mobilizacije, kao i potvrde o registraciji civila iz Crvenog krsta.

Suđenje će se nastaviti 30. marta.

Emina Dizdarević Tahmiščija


This post is also available in: English