Dilema oko ukopa identificiranih posmrtnih ostataka

Hajra Ćatić je posljednji put vidjela sina Ninu 11. jula 1995. godine, dok je Vojska Republike Srpske (VRS) ulazila u tada zaštićenu enklavu Srebrenicu.

Ona je sa ženama i djecom otišla u Potočare, gdje se nalazila baza holandskih snaga Ujedinjenih nacija (UN), a Nino se pokušao probiti preko šume s drugim muškarcima ka Tuzli. Nije uspio i njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.

“Teško mi je prihvatiti čekanje. Da samo jednu kost nađu, ja bih ukopala…”, kaže Ćatić.

Sin Hajre Ćatić je samo jedna od oko 1.200 osoba koje se još vode kao nestale nakon pada Srebrenice. Iz Instituta za nestale osobe u BiH naglašavaju da imaju sve manje pouzdanih informacija o grobnicama, pa je potraga za preostalim ostacima sve teža.

U Institutu ističu da je ove godine u Srebrenici mogao biti ukopan mnogo veći broj žrtava genocida, odnosno njihovih posmrtnih ostataka, da su porodice pristale da ukopaju samo mali broj identificiranih kostiju.

Lejla Čengić kaže da se u Identifikacionom projektu Podrinje (Podrinje Identification Project – PIP) u Tuzli nalaze posmrtni ostaci oko 400 žrtava za koje je došao DNK nalaz, i porodice su o tome obaviještene, ali se odlučuju protiv ukopa jer se radi o malom broju pronađenih kostiju.

“Veliki broj srebreničkih žrtava je nekompletno jer su pronađene u sekundarnim, odnosno izmještenim masovnim grobnicama, tako da se mnoge porodice odlučuju da sačekaju kako bi se pronašao i ostatak tijela”, kaže Čengić, dodajući da se nekada radi i o samo jednoj kosti.

Pronađena vilica

Nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu u julu 1995. godine, ubijeno je oko 8.000 muškaraca i dječaka. U Memorijalnom centru u Potočarima u proteklih 19 godina ukupani su posmrtni ostaci 6.241 žrtve.

Hajra Ćatić ima saznanja da se posmrtni ostaci njenog sina možda nalaze u selu Bokčin Potok kraj Bratunca, ali je cijelo područje dugo bilo minirano.

“Išla sam gore još prije tri godine i nema kome nisam pisala da deminiraju. Do kraja prošle godine su deminirali mali dio i nađeno je pet posmrtnih ostataka. Dvoje je identifikovano, a troje još nije. Prije mjesec dana bila je ponovno ekshumacija, ali je pronađena samo jedna vilica, lančić i odjeće”, kaže Ćatić, koja se nada da je pronađena vilica njenog sina.

Čengić pojašnjava da su u selu Bokčin Potok ostaci pronađeni na šest lokacija, a dijelovi kostiju bili su “jako fragmentirani i posuti po zemlji”.

“Prema našim podacima, radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti s područja Srebrenice koje su ubijene 1995. godine. Ovaj teren je bio dugo miniran, ali je proces deminiranja izvršila norveška humanitarna organizacija”, kaže Čengić.

Ćatić ističe da joj je teško prihvatiti čekanje i ako se identifikacijom utvrdi da je vilica pronađena u Bokčinom Potoku posmrtni ostatak njenog sina, sahranit će ga.

Izvršiti ukop

Fatima Ahmić se jako dugo borila sa savješću da li da ukopa ostatke oca, kojih je bilo jako malo. Pronađeni su, kako se prisjeća, vilica, lakat i dio noge. Ti posmrtni ostaci pronađeni su, pojašnjava Ahmić, još 1996., ali do pretprošle godine nije dala da se ukopaju.

“To je moj otac, cijeli… Ne može ovako da se kopa. Mislila sam da sačekam, voljela bih da je kompletan… Ovo mi je baš teško”, govori Ahmić, naglašavajući da je ukopala kompletne ostatke brata i sina.

Dvije kosti svog sina Nermina ukopala je i Munira Subašić. Ona ohrabruje i druge da učine isto.

“Ne znamo hoće li se sve naći kosti, i bolje je ovako”, kaže Subašić.

Ćamil Duraković, načelnik Srebrenice, pozvao je sve porodice da izvrše ukop nakon identifikacije, bez obzira na broj kostiju.

“Kada imamo u vidu proces skrivanja tijela, jasno je da neka tijela nikada naći nećemo i zato apelujem da se izvrši ukop. Bolje je imati mezar i spustiti voljenog u komemorativni centar nego ga još voditi kao nestalog iako su dijelovi nađeni”, ističe Duraković.