Medicinska sestra u ratu: Tupi skalpeli i svijeće

U razgovoru za BIRN – Justice Report, Dervišević opisuje uslove koji su vladali u Dobrinjskoj ratnoj bolnici – radilo se uz svijeće, bez anestezije, infuzionih otopina, zavoja i slično.

Sam početak rada Dobrinjske ratne bolnice veže se za 2. maj 1992., kada su postavljene prve barikade u Sarajevu. Kako je živjela i radila na Dobrinji, Sadeta Dervišević s grupom ljekara i medicinskog osoblja pretvara malu ambulantu u bolnicu za ranjenike iz cijelog Sarajeva.

“Nismo imali kreveta, sanitetskih materijala, infuzionih otopina, niti instrumente, a ranjenici su počeli pristizati. Počeli smo svi od svojih kuća donositi lijekove, zavoje, šta je ko imao, i praviti apoteku”, prisjeća se Sadeta i dodaje da tada nije ni sanjala šta će sve i kakve operacije biti izvođene u nekadašnjoj ambulanti.

Krvava kartoteka

Prema njenim riječima, struje je ubrzo nestalo, a prije nego su se snašli da izvade akumulatore iz auta, bolničari i ljekari su za rad koristili svijeće i improvizovana kandila.

“Prve operacije su izvođene tupim skalpelom i uz svijeće. Sjećam se dobro našeg pacijenta ‘Zisa’, kome smo amputirali prst i uho. Od tupog skalpela taj prst je skakao, jer se nije mogao fino odsjeći. Sve se naživo radilo”, objašnjava Sadeta.

Kako su ratna dejstva postajala žešća, kaže Sadeta, pacijenata je bilo sve više, pa je ponekad kompletna kartoteka bila krvava.

“Postali smo bolnica za cijelo Sarajevo. Dolazili su nam ljudi iz drugih naselja, te oni koji su ranjeni prilikom prelaska piste. Imali smo i pacijente ‘s druge strane’”, kaže Sadeta, ističući da je vojnik “s druge strane” liječen kao i svaki drugi pacijent.

Raditi u ratu značilo je svaki dan “stavljati glavu u torbu” tokom odlaska u bolnicu i povratka iz nje. U julu 1993. godine Sadeta je teško ranjena nakon što je pokušavala odvesti pacijenticu do kuće.

“Pogodio me ‘sijač smrti’ jer sam bila u bijelom mantilu. Sve do tada sam mislila da se meni ništa ne može desiti. Sjećam se kako je nastavio pucati kada sam pala i kako mi je dizao zemlju ispred glave”, prisjeća se sestra Sadeta, koja je danas 60 posto invalid.

Nekoliko mjeseci nakon ranjavanja, Sadeta ponovno počinje sudjelovati u spašavanju života svojih sugrađana. Svakodnevno je ostavljala svoju maloljetnu djecu i strahovala za njih dok je u bolnici pomagala drugima.

“Svaki put kad je masakr bio i dovuku pacijente, ti sa strahom gledaš je li neko tvoj. Hoćeš li poznati svoje dijete po trenerci ili tenama. Našim kolegama Olgici i Dušku se to desilo. Njihova kćerka Mirjana stradala je od granate. Otac joj je na stolu u bolnici zatvorio oči”, kaže ova medicinska sestra.

Djeca sa teškim povredama

Zbog velikog broja pacijenata, ambulanta koja je pretvorena u bolnicu, ubrzo je postala i mrtvačnica. Sadeta pojašnjava da su među pacijentima morali ležati i oni koji su preminuli, jer nije bilo drugog prostora.

“Dječak od petnaest-šesnaest godina, Mahir se zvao, nakon pogibije je danima bio u našoj intervenciji jer nismo imali mrtvačnicu. Nije se mogao ni sahraniti danima jer se pucalo, pa je ukopan po noći”, priča Sadeta.

Najteži su dani, naglašava, bili kada su joj pacijenti bila djeca.

“Boli kada vam djeca dođu na red. Ja bih sad plakala kad se sjetim toga. Donosili bi nam djecu iz koje organi vise. Roditelj nosi dijete kome visi jetra, to se nikada ne može zaboraviti i sjetim se toga često, vjerujte”, kaže sestra Sadeta.

Ona ističe da je veliki broj djece prošao kroz Dobrinjsku ratnu bolnicu, a uglavnom su stradala od granata i snajpera.

“Otac je doveo curicu od sedam godina, zvala se Mirela, iz Dobrinje V. Nju je snajper pogodio direktno u srce, jer je izašla na balkon. Ne znam šta je moglo dijete da skrivi da dobije metak i bude ubijeno”, prisjeća se Sadeta.

Ona kaže da je bilo situacija kada su dovožena djeca kojoj nisu mogli utvrditi identitet, pa bi tijela danima bila u mrtvačnici, odnosno intervenciji Dobrinjske ratne bolnice.

“Ne znamo ni kako se dijete zove, samo smo ga stavili u mrtvačnicu”, kaže Sadeta, kojoj ni nakon više od dvadeset godina takve slike ne blijede.

Dugo vremena su uslovi u bolnici bili izuzetno loši.

“S vremenom je postalo lakše jer smo nabavili krevete. Sjajni vozači su stizali odvesti pacijente na Koševo u rekordnom vremenu, a uskoro nam i donijeti potrebne sanitetske materijale. Obavljali smo prave operacije – osim obrade rana od vatrenog oružja, operisali smo i slijepo crijevo, krajnike, žuč i drugo”, objašnjava Sadeta.

Ona dodaje da se s vremenom bolnica proširila na prostor biblioteke, s ciljem da što više života bude spašeno. Kako Sadeta opisuje, radilo se bez prestanka, noću i danju.

Za hrabrost i profesionalizam tokom ratnih godina Sadeta Dervišević je dobila niz nagrada, a među njima i prestižnu “Florence Nightingale” – najvišu međunarodnu nagradu u oblasti medicinske njege.