Ubijanje budućnosti i prosperiteta

Precizne podatke o broju ubijenih trudnica nema ni jedna institucija u BiH, a u Udruženju “Žena žrtva rata” kažu da ih je nekoliko stotina. Do toga podatka su došli preko izjava koje su uzeli od preživjelih.

Među ubijenim trudnicama je i Sabira Šarančić, koja je tada imala 20 godina, a bila je u petom mjesecu trudnoće. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su 2002. godine.

U Institutu za nestale osobe u BiH pojašnjavaju da su do sada pronašli tijela četiri ubijene trudnice, ali ostavljaju mogućnost da ih je i više jer je u slučaju ranog stadija trudnoće žrtve nemoguće pronaći i skelet fetusa.

Neuropsihijatar Abdulah Kučukalić pojašnjava da su nacionalizam i mržnja prema osobama druge nacije i vjerske pripadnosti bili toliko izraženi da su ubijane i trudnice.

Osim što su ubijane, neke trudnice su silovane i seksualno zlostavljane, što je dovodilo do prekida trudnoće, ali i nemogućnosti da kasnije budu majke.

Istovremeno ubistvo

Mušan Šarančić je nakon izlaska iz zatočeništva u augustu 1992. godine pokušavao saznati šta mu se desilo sa suprugom. Posljednji put ju je vidio živu 17. juna 1992. godine.

“Skinuo sam vjenčani prsten s ruke i kazao supruzi da je možda sigurniji kod nje. Imao sam kod sebe Kur’an manjeg formata u džepu i to sam joj dao. Pogledali smo se kroz suzne oči i rekao sam joj: ‘Valjda vas žene neće dirati, ovo ćeš ti prije sačuvati nego ja.’ Imao sam osjećaj kao da je znala da se nikada više nećemo vidjeti”, ispričao je Šarančić drhtavim glasom.
 
Kako je rekao, od sestre je saznao da su njegovu suprugu više puta izvodili, a vraćala se uplakana.

“Došli su kasno noću, tražili je… Majka se protivila odvođenju i rekla je: ‘Ako nju vodite, odvedite i mene.’ Majku su udarali i odveli je sa Sabirom. Više ih nisu vraćali. Kada je ujutru sestra pitala gdje su, čuvari su joj odgovorili da je kasno za njih pitati”, kazao je Šarančić.

Mujo Begić, šef područnog odjeljenja Instituta za nestale osobe u BiH za Bosansku krajinu, ističe da mu je poznato više slučajeva gdje su ubijene žene u visokom stadiju trudnoće.

“Jedna žena u šestom mjesecu trudnoće ubijena je u naselju Arapuša (općina Bosanska Krupa) 1992. godine. Ubili su je tako što su joj pucali u stomak i istovremeno je ubijena i beba”, kaže Begić.

U Tužilaštvu BiH navode da imaju sudske predmete gdje su žrtve trudnice, a u Sudu BiH da nemaju evidencije o tome.

Gordana Klepić, glasnogovornica Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske, kaže da nemaju podatke koliko je trudnica ubijeno u ratu. Te podatke nema ni Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH.

Nemoguće pronaći skelet

U Udruženju “Žena žrtva rata” pojašnjavaju da su prikupljanjem izjava od preživjelih saznali da je ubijeno na stotine trudnica. Međutim, kako kažu, tačan broj se ne može znati zbog toga što se u prijeratnom periodu skrivala trudnoća i samo su za nju znali članovi uže porodice.

Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH, kaže da su pronađeni posmrtni ostaci četiri trudnice.

“Jedna žena je imala 24 godine. Ekshumirana je iz masovne grobnice u Drvaru. Bila je iz Ključa i odvedena je u Drvar da se porodi, i tu je ubijena. Dvije trudnice – jednoj su bile 32, a drugoj 30 godina – pronađene su na području Bratunca”, kaže Čengić, navodeći i slučaj Sabire Šarančić.

Čengić napominje da tragaju za posmrtnim ostacima još jedne žene, koja je bila u osmom ili devetom mjesecu trudnoće a nestala je na području Srebrenice.

“Moguće je da je broj ubijenih trudnica veći jer Institut podatke da su bile trudne, ako se radi o ranom mjesecu trudnoće, može imati samo od porodica”, kaže Čengić.

Prema njenim riječima, u slučajevima gdje se radilo o ranoj trudnoći nemoguće je pronaći skelet fetusa.
Patolog Nermin Sarajlić pojašnjava da je butna kost fetusa dugačka četiri ili pet centimetara, te da procesi koji generalno utiču na oštećenje kostiju više štete kostima fetusa.

Osim što su ubijane, trudnice su tokom rata silovane, premlaćivane i na druge načine mučene.

Iz  Udruženja “Žena žrtva rata” navode da je, prema izjavama preživjelih, tokom rata silovano, seksualno zlostavljano i premlaćivano oko 100 trudnica.

Prema podacima Udruženja, neke žene su zbog silovanja obilno krvarile, što je za posljedicu imalo prekid trudnoće, a kasnije i nemogućnost rađanja drugog djeteta.

Žena koju su 1992. godine silovala dvojica muškaraca uspjela je roditi dijete prije vremena.

“Molila sam i plakala. Govorila sam da sam trudna, a on je rekao da je to dobar razlog te da, ako hoće, može izvaditi to dijete iz mene”, prisjetila se ona.

Istaknula je da njene molbe nisu urodile plodom, te je, kako je kazala, “svoj divljački čin uradio”.

“Ja sam dijete prije vremena rodila u svom gradu pod okupacijom. Rođeno je sa žuticom, teško dva kilograma i 200 grama”, rekla je ona.

Jedna od trudnica je od posljedica premlaćivanja palicama izgubila dijete. Dok je krvarila nakon gubitka djeteta, ispričala je, silovao ju je jedan muškarac. Nakon ovog događaja nije mogla postati majka.

Neuropsihijatar Kučukalić ističe da oni koji su ubijali, silovali i premlaćivali trudnice imaju poremećaj ličnosti, gdje su sadističke crte jako izražene, ali da se ne radi o duševno bolesnim osoboma.

“Kod tih osoba nema osjećaja krivice, nema kajanja, grižnje savjesti, saosjećanja sa žrtvom. Rade što hoće, a nemaju osjećaj da su pogriješili. Uz to postoji mržnja i nema straha od zakona, jer je u ratu bezakonje”, kaže Kučukalić.