Najteža noć u životu

I nakon 19 godina, proganja je ova noć, puna neizvjesnosti i patnje. Tada je imala 45 godina, a mladić koji ju je silovao, prema njenoj procjeni, imao je oko 20. Sve što zna o njemu jeste da je bio vojni policajac.

U ispovijesti za BIRN – Justice Report H.M. se prisjeća kako je sa suprugom krenula prema Fabrici akumulatora u Potočarima nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu.

Dva-tri dana prije toga bila je žestoka pucnjava i granatiranje. Kaže da je u to vrijeme bila u bolnici u Srebrenici sa suprugom, koji je bio operisan. Bolnica je bila puna ranjenih civila, pa je njen muž morao napustiti ovu ustanovu iako mu nisu bili izvađeni konci.

Dok su išli prema Potočarima, sjeća se H.M., svratili su u jednu kuću jer muž nije mogao hodati.

“Tu su nas pitali zašto nismo pobjegli, a ja sam rekla: ‘Zašto da bježimo od jugoslovenske vojske?’ On je povikao: ‘Nije ovo jugoslovenska vojska, ovo je srpska vojska!’”, kaže H.M.

Nju i supruga – kao i nepokretne ljude, te mladiće koji nisu htjeli da ostave bolesne majke – odveli su u kuću u kojoj su živjeli izvjesni Savo obućar i Sulejman.

Ležali i drhtali

Prisjeća se kako je 11. jula odvedena u dio kuće Save obućara, gdje drugu noć počinje zlostavljanje.

“Tu drugu večer je došla moja najteža noć u životu. Odveli su 16 ljudi iz kuće prema Domu zdravlja. Pitali su mog muža može li ići, rekla sam da ne može, da je nepokretan. Psovali su nam. Mužu su rekli: ‘Vidi balije leži, gotovo je lipsao, treba ga zaklati.’ Drugi govori: ‘Gotovo je umro, ne treba ga klati, umrijet će.’ Nakon dva sata došli su i kazali meni: ‘Imamo s vama da obavimo razgovor’”, priča H.M.

Vojni policajac ju je, nastavlja, odveo na sprat, gurnuo u sobu, a potom bacio na spužvu, spustivši pušku pored sebe.

“Natjerao me da se skinem. Plakala sam i molila da to ne radi. On je meni izgledao kao da ima 20 godina. Govorila sam mu: ‘Ja sam stara žena, mogu ti biti majka.’ Rekao je: ‘Ja sam mjesec dana na terenu, ja nemam ženske, ja hoću…’ Osjećaš jednu gadost, odbojnost. Da sam imala neku snagu, ja bih ga sigurno ubila. Ponizio je mene, mog muža… on nas gazi, gazi našu ličnost…”, kaže H.M.

Dodaje kako ju je tjerao da ga oralno zadovoljava, i da je poslije počela povraćati.

Nakon što se obukla i izašla iz sobe u kojoj je silovana, primijetila je da taj vojni policajac vodi njenog supruga. Međutim, drugi vojnik ga je prepoznao i rekao da ga ne dira jer je dobar čovjek.

Oprala se i, nastavlja svoju priču, rekla mužu šta joj se desilo, a potom legla pored njega. Prisjeća se kako su, u strahu, oboje drhtali: “U životu nisam znala da mogu zubi jedni o druge da tako jako udaraju od straha.”

Mladić koji je nju silovao, kaže, kasnije je silovao staricu koja njoj može biti majka.

“Odveo je tu ženu, bio sa njom. Rekao je Aci: ‘Hajde sad ti’, a Aco je rekao: ‘Ja to neću.’ Žena je oborila glavu, proletjela je pored mene kao vjetar. Rekao je Aci: ‘Zadovoljio sam je dobro’”, navodi H.M.

Ova žena, koja je narednih dana otišla u Tuzlu, kaže da nije viđala muškarca koji ju je silovao i da ga ne bi mogla prepoznati.

Navodi kako je od Ace, kojeg je poznavala odranije, pokušala saznati nešto o njemu, ali da je negirao da je poznaje.

O onome što je doživjela i vidjela dala je izjavu policiji u Tuzli, 20 dana nakon izlaska iz Srebrenice.

“Preživjela sam strah, istjerana sam iz svog mjesta, silovana sam, poveo mi je čovjeka da ga zakolje… Zašto da ćutim? Nije u Srebrenici samo bilo ubijanje muškaraca, tu je bilo silovanje žena. Čula sam da ima djevojaka koje su silovane i ubijene”, kaže H.M.

Iako je više puta davala izjave istražnim organima, još nije pozvana da svjedoči na sudu.

Savina i Sulejmanova kuća

Zbog svega što je doživjela, kaže, i danas pije lijekove, a noć joj protiče u morama.

“Sanjam kako idu, bježim, molim da me ne diraju, molim da mi ne ubiju čovjeka, vrištim… Kad se probudim, ne znam za svoje noge, treba mi poslije najmanje sat vremena da shvatim da sam u svojoj kući… Ovdje, u stomaku, ova lopta stoji, stalno othukujem, toliko je to u meni, da ne može da izađe”, objašnjava.

Navodi da je imala više moždanih udara i kako ju je u stanju izgubljenosti udarilo vozilo.

“Bila sam i jedno vrijeme nepokretna, nisam mogla ustati mjesec dana. Sve mi se desilo zbog toga. I danas ostavim šporet po cijelu noć uključen, mozak ne funkcioniše… Kad vidim policajce u uniformi, zadrhtim tog momenta, još kad mu vidim onaj amblem što sam gledala kad su me odvodili…”, prisjeća se H.M.

Kaže da su druge silovane žene s kojima je razgovarala u sličnoj situaciji. Neke ne žele javno da progovore zbog straha i stida.

“Mi smo malo ovdje u Srebrenici kao malograđani, vaspitani smo na neki način patrijarhalno, mala je sredina. Mislim da ih je stid ili se boje reći braći, djeci, ima i toga dosta. Boje se da kažu ko je to uradio, boje se da će im zapaliti kuću, jer je bilo i toga. Povratnicima je svašta rađeno ovdje”, priča H.M.

Ističe da je tražila da se obilježi kuća u kojoj su ona i druge žene silovane i odakle je odvedeno 16 ljudi kojima se nakon toga gubi svaki trag. Inače, iz njene familije ubijena su 32 člana.

Bila je prinuđena, navodi, da se vrati u Srebrenicu, jer nije bila u mogućnosti da kupi stan ili napravi kuću u Federaciji BiH.

“Jako loše se osjećam kad prođem pored kuće Save obućara i Sulejmana, te dvojne kuće… Meni se ta slika vrati…”