Oko 90 posto optuženih na slobodi

Među optuženima koji se nalaze u pritvoru su Aleksandar Cvetković, optužen za genocid počinjen u Srebrenici a pravosuđu BiH izučen iz Izraela, kao i Zemir Kovačević, optuženi za ratne zločine počinjene u Bosanskom Brodu koji je izručen iz Švedske.

Najduže od svih optuženih u pritvoru boravi Nedžad Hodžić, kojem je na teret stavljeno strijeljanje Hrvata u Trusini kod Konjica, kao i zločin počinjen na Igmanu. Hodžić je u pritvoru tri godine i nekoliko mjeseci.

Zadržavanje u pritvoru od podizanja optužnice, prema krivičnom zakonu, može trajati tri godine. Međutim, kada je Hodžiću istekao pritvor u trajanju tri godine a u vezi sa zločinom počinjenim u Trusini, on je pušten i odmah zatim uhapšen zbog optužbe za zločine počinjene na Igmanu.

Prema zakonu, pritvor je krajnja mjera koja se određuje da bi se osiguralo prisustvo optuženog na suđenju, ili njegova dostupnost istražnim organima.

Razlozi zbog kojih se određuje pritvor jesu, između ostalog, postojanje osnovane sumnje da je lice počinilo krivično djelo, ukoliko postoji mogućnost bjekstva, uništavanja dokaza, utjecaja na svjedoke ili saučesnike.

U većini slučajeva, Sud BiH je odredio mjere zabrane, koje uključuju zabranu napuštanja mjesta boravišta, oduzimanje putnih isprava, te zabranu uspostavljanja ili održavanja bilo kakvih kontakata s potencijalnim svjedocima ili saizvršiocima.

Mjere zabrane nekada se određuju i optuženima koji su osuđeni prvostepenim presudama. Takav slučaj je sa Zoranom Milićem, koji je osuđen na devet godina zatvora zbog zločina počinjenih u Busovači, kao i sa Zoranom Dragičevićem, koji je osuđen na 11 godina zbog zločina u Sarajevu.

Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže devet mjeseci. Nakon izricanja drugostepene presude, ukoliko je osuđujuća, najčešće se određuje pritvor, koji traje do upućivanja na izvršenje zatvorske kazne.

Jamstvo umjesto pritvora

Među onima koji najduže borave u pritvoru je i Veselin Vlahović zvani Batko, koji je nepravosnažno osuđen na maksimalnu kaznu od 45 godina zatvora za zločine počinjene nad civilima na području sarajevskih naselja Grbavica, Vraca i Kovačići. Vlahović je proglašen krivim da je od maja do jula 1992. godine ubio oko 35 osoba, silovao 11 žena, zlostavljao, odvodio u ropstvo, mučio i pljačkao nesrpsko stanovništvo. 

On je uhapšen u Španiji u martu 2010., a BiH je izručen 26. augusta iste godine, od kada se nalazi u pritvoru. Optuženom je produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude, na koju je moguća žalba Apelacionom odjeljenju Suda BiH.

Također, Dražen Mikulić, koga je Sud BiH nepravosnažno osudio na šest godina zatvora za zločine počinjene 1993. u logoru Dretelj, u pritvoru je od septembra 2012., kada mu je i izrečena prvostepena presuda.

Jedna od mjera kojom se osigurava prisustvo optuženih jeste i polaganje jamstva. Tako je Sud BiH iz pritvora pustio Zulfikara Ališpagu, optuženog za zločin u Trusini kod Konjica, prihvatajući jamstvo čija je vrijednost preko 530.000 maraka. Na isti način je i Nihad Bojadžić, koji je optužen za zločin u Jablanici i Konjicu, pušten iz pritvora uz prihvatanje jamstva u vrijednosti od 746.658 KM.

Uz jamstvo je pušten i Edin Džeko, optužen za zločin počinjen u Konjicu i Jablanici a pravosuđu BiH izručen iz Amerike. Vrijednost jamstva je preko 600.000 maraka.

Činjenice govore da se ranijih godina mnogo češće određivao pritvor osumnjičenima i optuženima za ratne zločine. Tako je 2007. godine u pritvoru Suda BiH bilo čak 29 osumnjičenih za ratne zločine, a trenutno ih je samo trojica, zbog sumnje da su počinili zločin u Prozoru i Bileći.

U pritvoru se nalaze Nikola Marić, koji se sumnjiči za zločin u Prozoru, te Miroslav Duka i Goran Vujović, osumnjičeni za zločin počinjen u Bileći.

Prema Zakonu o krivičnom postupku (ZKP), pritvor osumnjičenima može trajati najviše 12 mjeseci od dana hapšenja. Nakon isteka tog roka, ukoliko nije podignuta optužnica, osumnjičeni se pušta iz pritvora.

Kao jedan od razloga zašto se sve manje određuje pritvor, stručnjaci navode i Protokol o saradnji u progonu počinilaca krivičnih djela ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te genocida, koji je ove godine potpisan između BiH, Srbije i Hrvatske. Prema protokolu od ove godine, susjedne Srbija i Hrvatska mogu procesuirati za ratne zločine i one osobe koje su nedostupne organima gonjenja u BiH ili obrnuto.

Na slobodi čekaju kaznu

Posebnu kategoriju čini grupa od 14 osoba koje je Sud BiH pustio sa izdržavanja kazni nakon što su im ukinute presude. Iako je Tužilaštvo za te osobe zatražilo pritvor, on im nije određen jer je Sud BiH utvrdio da ne postoje zakonske odredbe za to.

Postupajući po apelacijama osuđenih za ratne zločine, a sukladno primjeni presude Evropskog suda za ljudska prava iz slučaja “Maktouf i Damjanović”, Ustavni sud BiH je donio odluke koje obavezuju Sud BiH da primijeni odredbe zakona koji je važio u vrijeme počinjenja djela, a ne Krivični zakon BiH, po kojem su već osuđeni.

Nakon što je naložio da se obnovi postupak za ratne zločine, Državni sud je pustio na slobodu Gorana i Zorana Damjanovića, te im potom umanjio kaznu za po četiri i po godine zatvora. Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva Goran Damjanović je osuđen na šest i po godina zatvora, dok je njegov brat Zoran dobio šest godina. Prema dosupnim podacima, braća Damjanović su već toliko vremena provela kako u pritvoru, tako i u zatvoru.

Ovo je ujedno i prva presuda nakon odluke Ustavnog suda, a pored Damjanovića na slobodu je pušteno još 11 osoba, koje su ranije bile osuđene za zločine u Srebrenici, Jajcu, Konjicu i Čapljini. Abduladhim Maktouf je protjeran iz BiH.

Pravosnažnom presudom osuđeni su Mirko (Špire) Pekez i Milorad Savić, zbog zločina počinjenog u selo Tisovac kod Jajca. Ova presuda je izrečena nakon što je Ustavni sud prethodnu pravosnažnu presudu ukinuo zbog “pogrešne primjene zakona”. Pekez je osuđen na deset, a Savić na 15 godina, ali im Sud BiH nije odredio pritvor.

Iz Suda su objasnili da sloboda osumnjičenog, odnosno optuženog, može biti ograničena samo pod uslovima propisanim zakonom.