Gušenja i ubistva

Šaban Džananović kazao je da je u fiskulturnoj sali škole bio zatvoren od 10. do 13. maja 1992. godine. Tu je doveden s drugim muškarcima nakon što su odvojeni od žena i djece.

Prema njegovim riječima, zločine u sali činili su “arkanovci” u civilu, koje nije poznavao, ali misli da su im “domicijelni Srbi” napravili spisak, jer su neki ljudi “prozivani”.

“Mene je neki iz Šapca tukao samo nogama, na kojima su bile vojničke čizme, nove”, prisjetio se svjedok.

On je rekao da je u školi vidio mrtve, ranjene i pretučene ljude, a osmero ih se ugušilo zbog nedostatka zraka.

“Šabana sam našao mrtvog na ulazu u salu. Bio je go do pojasa, modar od udaraca po leđima. Jednog Albanca, koji je držao pekaru u Bratuncu, tukli su Bane i neki Makedonac (…) Na parketu u sali, lokve krvi na svaki metar (…) Ranili su svjedoka S-16. U njega je pucao Bane iz pištolja. Bili smo poredani kao sardine, tako se osam ljudi ugušilo”, prisjetio se svjedok.

On je ispričao kako su ubijeni i zatočenici Abid Avdić, efendija Mujkanović i Salko.

Tužilaštvo tereti Babića da je u maju 1992., kao komandir Vojne policije u Bratuncu, naredio, počinio i propustio da spriječi zatvaranje nesrpskih civila u školu “Vuk Karadžić”.

Oko 400 zatvorenih civila, kako stoji u optužnici, živjelo je u strahu za svoj život. Svakodnevno su bili premlaćivani i mučeni, a više desetina civila je ubijeno ili su umrli zbog uslova u školi.

Svjedok je kazao da je optuženog Babića poznavao odranije kao “komandira milicije”, ali da ga nije vidio u školi.

Precizirao je da optuženog nije vidio ni kada je 405 ljudi kamionima odvezeno iz Bratunca na Pale.

Nastavak suđenja zakazan je 25. mart.