This post is also available in: English
Momira Savića po svih osam tačaka optužnice kojom se tereti za zločin protiv čovječnosti počinjen u Višegradu, te ga prvostepenom presudom osudilo na 18 godina zatvora.
Optuženi, koji se, uz mjere zabrane, sa slobode branio od decembra 2008. godine, nije prisustvovao izricanju presude. Sudsko vijeće je obaviješteno da je Savić “imao kvar na vozilu negdje kod Rogatice”, te da je Policijska stanica u Višegradu izvijestila da se jutros u pet sati javio “kada je krenuo u Sarajevo”.
Višegrad je od Sarajeva, gdje se nalazi Sud BiH, udaljen 117 kilometara.
U izreci presude Vijeće je saopćilo da se odbija prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora optuženom, te da ostaju na snazi mjere zabrane.
“U ovom momentu nije neophodno izreći mjeru pritvora da bi se osiguralo njegovo prisustvo. Ove mjere zabrane su se do sada pokazale kao adekvatne”, kazao je Šaban Maksumić, predsjedavajući Sudskog vijeća.
Momir Savić osuđen je zbog toga što je od aprila do septembra 1992. godine, prvo kao pripadnik “neutvrđene paravojne formacije”, a potom kao komandir Treće čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u hapšenjima, protjerivanjima, maltretiranjima i ubistvima civila s područja Višegrada i Rudog.
“U mnogo prilika je postojao jasan obrazac postupanja prema civilima, naročito vojno sposobnim muškarcima, koji su izvođeni iz kuća, maltretirani i ispitivani”, kazao je Maksumić.
Analizirajući tačku po tačku optužnice, Maksumić je istakao kako su iskazi svjedoka Tužilaštva “uvjerljivi i pouzdani”, te se njihova “iskrena svjedočenja, oslonjena na vlastita sjećanja, podudaraju u odlučujućim činjenicama”.
Vijeće se osvrnulo i na iskaz koji je optuženi dao u svoju korist, kazavši kako ga “nije našlo uvjerljivim”, te kako njegovo svjedočenje nije pouzdano “jer je bilo u svrhu izbjegavanja krivične odgovornosti”.
Prema navodima optužnice, Savić je u maju 1992. godine naredio civilima iz Drinskog, općina Višegrad, da se okupe, te im je dao ultimatum, prijeteći smrću, da toga dana napuste naselje.
“Iz iskaza svjedoka Tužilaštva proističe da nisu dobrovoljno napustili Drinsko. Nesumnjivo je da je ovakvo obraćanje optuženog predstavljalo psihološki pritisak na mještane naselja Drinsko”, kazao je sudija.
Savić se, između ostalog, tereti i da je 13. juna 1992. godine, zajedno s drugim vojnicima, učestvovao u protjerivanju Bošnjaka iz naselja Dušće, te izdvajanju grupe civila koji su u jednoj štali ustrijeljeni i spaljeni.
“Vijeće je utvrdilo da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad svojim vojnicima, te da je samo on mogao izdati naredbu za protjerivanje i likvidaciju civila iz Dušća”, istakao je Maksumić.
Pri odmjeravanju kazne, kako je rekao sudija, Vijeće je kao otežavajuće okolnosti smatralo stepen krivične odgovornosti, “pobude iz kojih je djelo učinjeno”, te veliki broj žrtava. Olakšavajućim okolnostima Sud smatra “ponašanje optuženog prije i nakon izvršenja krivičnog djela”, to što je pomagao nekim komšijama u ratu, te činjenicu da nije ranije osuđivan.
Izricanju presude prisustvovalo je nekoliko članica Udruženja “Žena žrtva rata” iz Višegrada, među njima i Hajrija Kos, jedna od svjedokinja Tužilaštva tokom suđenja Saviću, kojoj je pozlilo u sudnici.
Kos je, kako je svjedočila, u Višegradu izgubila oca, a za sudbinu majke, sestre i njene djece ni danas ne zna.
