This post is also available in:
Teufika Ibrahimefendić, psihoterapeutkinja iz nevladine organizacije “Vive žene”, tvrdida je radila sa ženama i djecom što su preživjeli srebreničku tragediju 1995. godine, te istaknula da je to za njih “bio šok” čije posljedice još uvijek osjećaju.
“Žene iz Srebrenice koje su došle u Tuzlu nakon 11. jula 1995. godine, rekle suda su bile u haotičnom stanju, haosu, metežu, bespomoćnosti… To je dovelo do sloma njihove psihološke strukture”, kazala je Ibrahimefendić.
Ona je saslušana kao dodatni svjedok Tužilaštva BiH na suđenju Miloradu Trbiću, koji je optužen za genocid i učešće u prisilnom preseljenju i pogubljenju Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine.
Prema optužnici, Trbić je tada bio pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske.
Srebrenička tragedija, prema pojašnjenju svjedokinje, ostavila je traumu i djeci koja su je preživjela, pa su neka “osjećala strah, prepuštenost samima sebi, bojala su se ići u školu, nisu mogla biti skoncentrisana na učenje i slično”.
“Radila sam terapije sa takvom djecom od 1995. godine i zabilježena su poboljšanja. Oni koji nisu prošli terapiju, danas se prepuštaju alkoholu, drogi i slično. Takva stanja se obično dešavaju djeci koja žive u izbjegličkim centrima”, kazala je Ibrahimefendić.
Govoreći o svom radnom iskustvu, istakla je da od 1993. godine radi u nevladinoj organizaciji “Viva žene”, koja pruža pomoć traumatiziranim žrtvama, među kojima su i žrtve iz Srebrenice.
“Neke žrtve iz Srebrenice boluju i od kliničke depresivnosti, čiji su simptomi emocionalna nestabilnost, gubitak samopoštovanja, česte noćne more…”, kazala je Ibrahimefendić.
Svjedokinja je istakla da žrtve čiji se članovi porodice još uvijek vode kao nestali, o tome govore na različite načine, te da neki od njih “negiraju da je ta osoba mrtva” i posmatraju to kao da se “ništa nije desilo”.
U drugim slučajevima, pojasnila je svjedokinja, žrtve “pričaju svakodnevno sa tom nestalom osobom, ili nose sa sobom u tajnosti neke predmete, slike, i tuguju da ih niko ne čuje”.
“Neki intenzivno žele da te nestale osobe budu s njima, ali to ne govore nikome. Sve neizrečeno je jako zastrašujuće, boje se priznati”, kazala je Ibrahimefendić.
Druga dodatna svjedokinja Tužilaštva BiH bila je pravnica Saliha Đuderija, koja radi kao šefica odjela za ljudska prava u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Đuderija je istakla da se svakodnevno u svom radu susreće sa žrtvama, od kojih su neke i iz Srebrenice.
“Žrtve iz Srebrenice, nakon što su izgubile muške članove porodice, došle su u rasulo jer su izgubile ‘glave’ porodice. Našle su se u vrlo lošoj situaciji jer su izgubile osnovni oslonac”, kazala je Đuderija, te pojasnila da su mnoge supruge ostale i bez nepokretne imovine, jer se muževa imovina vodila na svekru.
“U posljednjim godinama roditelji neće sinove da proglase mrtvima, dok supruge i djeca žele da to urade kako bi riješili neke egzistencijalne probleme”, kazala je Đuderija.
Prema njenom mišljenju, za područje Srebrenice oko 4.000 osoba se vode kao nestale i njihovi najbliži većinom traže da se “pronađu njihove kosti kako bi ih mogli sahraniti”.
Prema zvaničnom rasporedu Suda BiH, nastavak suđenja zakazan je za 12. januar iduće godine.
