Vrijeme je za analizu mita o Karadžiću

Napisao: Aleksandar Hemon

U Sarajevu je Radovan Karadžić živio u zgradi preko puta moje srednje škole. To sam saznao tek nedavno, jer se uopće ne sjećam da sam ga viđao tih dana. Iako je ovo bilo prilično davno – s obzirom da sam pohađao gimnaziju Ognjen Prica od 1979. do 1983. – ipak mi se sada čini da sam ga trebao primijetiti i tada: njegovu ogromnu glavu, sivu grivu, čvrstu vilicu, duboku jamu na bradi, te oči, za koje se činilo da vas ne mogu gledati drugačije osim ubilački.

Ipak, činjenica da ga se ne sjećam i nije tako iznenađujuća, s obzirom da sam tek kasnije, kada sam shvatio kakve je zločine napravio, zapravo počeo misliti kako sam mogao prepoznati to nešto karadžićko u Karadžiću.

Činjenica je da je Karadžić, u to vrijeme i sve do pred sam početak rata, bio samo jedan neprimjetni stanovnik grada kojeg je kanio uništiti, te da se nije razlikovao od svoje okoline. U svom briljantnom eseju o Karadžiću (“Pletenakapa”, objavljen u Sarajevo Blues) Semezdin Mehmedinović piše kako je, listajući sarajevski telefonski imenik iz 1991./1992., pronašao 21 broj telefona registriran na prezime Karadžić. Pored Radovana, tu je bilo još “10 muslimana, 9 Srba i 1 Hrvat”.

Prvi sam put čuo Karadžićevo ime kada je postao (ogromna) glava SDS-a. Što se mene lično tiče, može se reći da se pojavio niotkuda. Kasnije sam saznao da je bio psihijatar i pjesnik, jedan od onih koji su provodili mnogo vremena u kafanama, pijući, ogovarajući i recitujući ruske pjesnike, time potvrđujući navodno postojanje slavenske duše.

Bili su mi poznati neki od ostalih osnivača SDS-a, kao moji bivši profesori Nikola Koljević, Slavko Leovac i Vojislav Maksimović; profesor filozofije na Filozofskom fakultetu, na kome sam i sam diplomirao, Aleksa Buha; Momčilo Krajišnik, koji je nekada radio sa mojom majkom; Velibor Ostojić, učitelj govora na Radio Sarajevu, gdje sam i sam nekad radio, a njemu su me poslali da ispravi moje mumljanje.

Ali, sada su svi postali planete u nekom drugom svemiru i počeli su kružiti oko Karadžića. U svojim su javnim istupima bili u potpunoj suprotnosti sa Karadžićem i njegovom gorštačkom grubošću: svi su profesori izgledali upravo kao profesori – intelektualno i nekako kao da im nije mjesto tu na pozornici, dok je Karadžić uživao u pažnji.

On je bio zvijezda srpskog kraljevstva, praveći grandiozne kretnje dok govori, te dajući još grandioznije izjave o sprečavanju antisrpskih aktivnosti. Odavao je sliku smirene nemilosrdnosti nekoga kome nije stalo do mišljenja drugih ljudi, a to je oduvijek bilo fascinantno i zastrašujuće Bosancima, koji se stalno brinu šta će reći svijet.

Sjećam se da sam jednom otišao na press-konferenciju SDS-a 1991. godine. Karadžić je sjedio na centralnom mjestu za stolom okrenut novinarima, a njegove su se duge ruke širile poput krila, dok su mu šake bile naslonjene na ivice stola, kao da su bile spremne podići taj sto i baciti ga na pakosne novinare.

Pored njega je bio Koljević: mali i mišolik, skriven iza ogromnih naočala, nalik izbuljenim očima, i bilo je očito da ima samo sporednu ulogu. Karadžić je govorio odlučno, bez uzmicanja i bez želje da šarmira novinare, kao da nam je svima činio uslugu kad je uopšte odlučio razgovarati s nama, jer je smatrao kako postoji samo mali broj odabranih novinara koji nisu bili dokazani neprijatelji srpskog naroda.

Kao i obično, tvrdio je kako postoji nekakva prijetnja za Srpsko kraljevstvo, te će Srbi biti “zajebani” ukoliko oni ne pokrenu odlučnu akciju. Nije se ispričao zbog upotrebe takve proste riječi u javnosti; čak je ustvrdio kako je to legitimna riječ, koju Srbi često koriste. Njegova je uporna grubost ukazivala na njegovu odlučnost da ne govori na neki umotan način, i da ne učestvuje u toj opštoj pometnji, jer posao se morao odraditi, odnosno trebalo je spasiti Srpsko kraljevstvo po svaku cijenu.

Istu je tu nasilnu i razmetljivu odlučnost pokazao i početkom 1992. godine usvom neslavnom, hladnom govoru pred bosanskim parlamentom, koji je zasjedao kako bi ozakonio referendum o nezavisnosti. Zračeći istim onim nemilosrdnim spokojstvom, upozorio je parlament kako muslimanski narod riskira da bude istrijebljen, ukoliko glasa za nezavisnost.

Izgledalo je kako je spreman da radi na tom istrebljenju, a njegovo je držanje odavalo utisak kako mu takvo nešto ne bi uopšte predstavljalo problem. Ponašao se kao da je upravo uputio jedno pošteno i iskreno upozorenje; on je velikodušno pokušavao pomoći. Bilo je to prvi put, ja mislim, da je preuzeo ulogu gospodara života i smrti jednog cijelog naroda; bio je to početak genocida.

Po njegovim riječima, genocid se mogao izbjeći, bez obzira na sve izvršene pripreme, kada bi Muslimani bili voljni izbjeći nezavisnost, ali je ipak bio spreman da objavi, baš kao i Njegošev Vladika Danilo, “neka bude što biti nemože”, i da tako pokrene holokaust. Bilo je jasno da on uživa u toj moći. Nije ni čudo da je Interpolova potjernica navela upravo “upadljivo ponašanje” kao njegov jedini znak raspoznavanja.

Pogrešno je tražiti psihološki kontinuitet u umu ratnog zločinca ili tražiti genocidne sklonosti u predratnom životu takve osobe. Rat i genocid stvaraju ličnost – ratni je zločinac drugačija osoba prije i tokom ratnog perioda. Pa ipak, identiteti osoba poput Miloševića ili Mladića bili su određeni strukturama kojima su oni pripadali prije rata. Partija je naučila Miloševića da uoči, regrutuje, iskoristi i raspolaže svojim saveznicima, te biste mogl izamisliti Miloševića, da se nije desio rat u Jugoslaviji, kako se trudi na kongresima Partije stvoriti korisna savezništva, tiho prikupljajući bogatstvo imoć.

Mladić bi, u takvom slučaju, nastavio biti strogi oficir Armije, nalazeći odušak za svoje ubilačke potrebe unutar te vojne strukture (a to mi je lako zamisliti, s obzirom da sam ga vidio kao vojnika, dok je bio komandir Štipskog garnizona u vrijeme kada sam se ja patio kao regrut 1983. i 1984.). Karadžić se od njih razlikovao. On je u potpunosti postojao samo kada je organizirao genocid, a do tada je bio sasvim nevidljiv i nevažan. Karadžićeva je zvijezda sijala samo naspram tamnog neba velikog zločina.

Upravo je zato Karadžić još uvijek popularan među Srbima u Republici Srpskoj i Srbiji: on je kao mitološko biće, došao niotkud da obavi što se moralo obaviti, odnosno da uništi “Turke” i stvori vječno nebesko carstvo, time privodeći kraju mitološki zadatak započet stotinama godina ranije bitkom za Kosovo. Nije ga bilo briga šta će svijet reći, jer svijet je samo sićušna smetnja u vječnoj srpskoj borbi da opstane i živi kao božanski narod; on je bio spreman da žrtvuje čak i svoju duhovnu dobrobit za svoj narod.

I dok je Miloševićeva mitska aura izblijedjela zbog načina njegovog rukovođenja srpskim nacionalnim projektom, kojim je zadovoljavao svoje vlastite interese, a Mladićeva aura nikada nije ni postala odveć sjajna, zbog njegovog uočljivog vojničkog stava, Karadžićeva je aura još pojačana njegovim povlačenjem u šumske i brdovite predjele, nakon što je napustio sve političke funkcije 1996. godine.

Kao hajduk, mitološki srpski odmetnik, on je vuk samotnjak koji štiti Srpsko kraljevstvo od nestajanja, te opstaje uprkos velikom neprijatelju, “Turcima”, i cijelom svijetu, spreman da se ponovo podigne iz svoje herojske tame, ako to bude potrebno.

Dovođenje Karadžića u Haag je lijek za otklanjanje srpske nacionalističke mitologije – jer Scheveningen nije mitološko mjesto, nego zatvor. Tamo bi Karadžić bio pod svjetlom reflektora, koji bi rastjerali tamu nacionalističke mitologije. Bio bi u središtu pravnog procesa, odnosno suđenja zasnovanog nadokumentima i svjedočenjima, a to bi skinulo mitološki plašt sa njegovih postupaka, te razorilo njegov kriminalni svemir.

Tog čovjeka, koji je mislio da je veći od cijeloga svijeta i vjerovao da imapravo dijeliti božanske kazne u ime svoga naroda, mora poniziti ovozemaljski ljudski sud. Vrijeme je da se mit o Karadžiću zamijeni istinom o njegovim zločinima.

Aleksandar Hemon je bosanski pisac koji živi u SAD-u. Autor je romana “The Question of Bruno”, “Nowhere man”i “The Lazarus Project”. Balkan Insight je online publikacija BIRN-a.